Moramo se držati zajedno. Da, i kad smo razdvojeni. Baš onda!
Medulin: Dogradnja i izgradnji sportske dvorane osnovne skole dr. Mate Demarina
|
Foto: Dusko Marusic/PIXSELL, Reuters
Prijatelji djevojke koja je u Splitu izgubila bitku nisu mogli u školi, u klupama koje su dijelili, podijeliti i tugu i strah, koje sigurno osjećaju. Nisu se mogli zagrliti, zaplakati zajedno, zapaliti joj svijeću u školi
Iznimno tužna vijest o smrti mlade djevojke u Splitu, nažalost, otvorila je još jedan sumoran tjedan u ovoj korona jeseni. Smrt mlade osobe koja je tek na pragu mladosti, najljepših godina, nikog ne ostavlja ravnodušnim. Nepravedna je, što god joj je bio uzrok, a ovih dana, pritisnuti vijestima o posljedicama čudnog, nepredvidivog virusa, ta smrt nas još više rastužuje, čak i uznemiruje. Ono što nam je korona posebno oduzela mogućnost je da fizički zajedno tugujemo za ovom djevojkom, kao i svima koje gubimo ovih dana.
Njezini prijatelji, kolege, danas su ostali kod kuće, u preventivnoj samoizolaciji. Nisu mogli u školi, u klupama koje su dijelili, podijeliti i tugu i strah, koje sigurno osjećaju. Nisu se mogli zagrliti, zaplakati zajedno, zapaliti joj svijeću u školi, nisu mogli vidjeti svoje nastavnike, jednako tako uplašene i tužne. A zajedništvo im je sad, baš kao i svim učenicima i prosvjetnim djelatnicima, potrebno više nego ikad. Potrebno im je da znaju da nisu prepušteni sami sebi u ovom groznom vremenu koje bi moglo postati još gore.
Neizvjesnost uvijek najteže stegne oko srca, uma i novčanika, a sad neizvjesnost ne mjerimo čak ni mjesecima nego danima. Mladi sasvim opravdano mogu biti ljuti na svijet u kojem su se zatekli. Ostali su bez bezbrižnosti, ionako su je imali mnogo manje nego većina odraslih. Svoj svijet moraju oblikovati prema tim grubim pravilima, u svijetu uronjenom u paniku.
I zaista s pravom mogu biti ljuti, nezainteresirani, čak i bahati, bezobrazni. No oni sad najviše trebaju svoje učitelje, nastavnike, trebaju sigurne zone u školi, da, i u online školi. Kad uključe taj Teams ili Zoom, koji puca i na kojem vam isključuju sliku i zvuk, oni vas trebaju. Nastavnike koji su, kao i uvijek, nositelji obrazovanja. A baš sad moramo učiniti baš sve da mladi postanu pismeni, hrabri, zdravog razmišljanja, sigurni u svoju budućnost i u mogućnost oblikovanja boljih vremena.
Nema toliko loše situacije iz koje ne bi bilo izlaza. Iako, kad izgubimo mladi život, čini se da je tako. I zato ne odustajte od svojih đaka, čak ni u ovom kaosu u kojem iz sata u sat iščekujemo prekid nastave. Posebno od onih koji su već primorani otići u samoizolaciju. Nastavnici, ravnatelji, ne ostavljajte ih da sami hvataju gradivo, uključite ih u nastavu, javite roditeljima da mislite na njihovu djecu.
Sad je najvažnije da se držimo zajedno, posebno sad.
