"Na Brijunima nije dogovoren zločin, oslobodite Markača"

Obrana generala Mladena Markača (G. Mikuličić, T. Kuzmanović, J. Jones i K. Ambos) na 118 stranica navodi sve greške i nelogičnosti prvostupanjske presude kojom je Markač osuđen na 18 godina zatvora. Za razliku od Gotovine, u čijoj je žalbi kao jedina opcija naveden zahtjev da žalbeno vijeće oslobodi Gotovinu i proglasi ga nevinim, u Markačevoj žalbi, pored zahtjeva da se Markača oslobodi, obrana “alternativno” zahtijeva – smanjivanje izrečene kazne. Velik dio teksta žalbe odnosi se na pogrešne zaključke prvostupanjskog suda oko tumačenja brijunskog sastanka od 31. srpnja 1995. i, posebno, Markačeve uloge na tom sastanku.

Markačeva obrana smatra da je raspravno vijeće u presudi pogrešno zaključilo, oslanjajući se na tumačenje transkripta kao jedinog dokaza, da je prije operacije Oluja osmišljen udruženi zločinački pothvat (UZP) čiji je cilj bio trajno uklanjanje srpskog stanovništva zločinima. Potpuno je pogrešno tvrditi da je general Mladen Markač u njemu sudjelovao i znatno mu pridonio.

Obrana, citirajući čitave dijelove transkripata, iscrpno analizira “riječ po riječ” ključne dijelove, posebice one koji se odnose na raspravu o otvaranju koridora za evakuaciju srpskih civila na početku Oluje i objašnjava pogreške vijeća u interpretaciji tih dijelova transkripta. Obrana se suprotstavlja zaključku suda da je put za izvlačenje civila na početku akcije Oluja ostavljen radi trajnog uklanjanja srpskog stanovništva. Markačevi nude žalbenom vijeću druge mogućnosti, koje je prvostupanjsko vijeće ignoriralo. Riječ je o razlozima vojne prirode poput osiguranja brze vojne akcije i brzog demoraliziranja protivnika ili izbjegavanja žrtava u hrvatskim snagama. Ti zaključci nužno proizlaze iz brijunskog transkripta, ističe obrana i tvrdi da raspravno vijeće to nije ni razmatralo nego se samo koncentriralo na dvojbu je li riječ o koridoru radi progona civila ili njihove zaštite, a što je bilo objašnjenje svjedoka koji čak nije ni sudjelovao na brijunskom sastanku.

Obrana osporava i način na koji je vijeće tumačilo Tuđmanovu “znamenitu” rečenicu o “tobože” jamstvu građanskih prava Srba koju je prihvatilo raspravno vijeće obrana. Upozorava na to da tim riječima prethode neke njegove riječi koje zbog nerazumljivosti nisu u transkriptu i sugerira da bi one mogle promijeniti kontekst rečenice iz koje je vijeće izvuklo zaključak o zločinačkoj namjeri sastanka.