'Na nama su testirali nuklearno oružje. Nakon udara vidjeli smo kosti u rukama i svi su oboljeli'

Iz straha u pobjedu, iz pobjede u strah. Tako je, u najkraćim crtama, izgledao svijet saveznika sredinom 40-ih godina prošlog stoljeća. Nakon što je Njemačka poražena, a Japan natjeran na kapitulaciju nakon atomskih bombi u Nagasakiju i Hirošimi, činilo se da je ono najgore iza nas...

No nije dugo trebalo starim saveznicima, SAD-u i SSSR-u da uđu u novi sukob. Hladni rat je uskoro počeo, a s njim i strepnje građana Amerike kako bi mogli biti napadnuti. Povećava se potrošnja na oružje, znanstvenici u laboratorijima rade na novim, razornijim bombama, vojska pojačava regrutaciju.

"POSEBAN DOKUMENT" Medvedev poručio: U 4 situacije Rusija bi mogla upotrijebiti nuklearno oružje. Evo koje su to

Zamislite sebe 'u cipelama' siromašnog mladića negdje iz ruralnog SAD-a nakon drugog svjetskog rata. Koliko god rizika nosila, vojska je za vas, kao i za vaše brojne prijatelje, zapravo jedini način 'bijega' iz trenutačne sredine. U vaše mjesto stiže vojska, vi ispunjavate prijavu, prolazite testove, šalju vas na obuku... I nekoliko mjeseci kasnije, eto vas na desetak tisuća kilometara daleko od vašeg doma, negdje usred Tihog oceana. 

- Pa ovo uopće nije tako loše - razmišljate u glavi, dok s prozora svoje vojne baze, na nekom predivnom mikronezijskom otočiću, gledate u palme koje se lagano njišu na povjetarcu. Temperatura je i više nego ugodna, hrana pristojna, društvo zabavno. Što se tiče svih vojnih baza SAD-a u kojima ste mogli završiti, ovo je pravi 'jackpot'. 

Jedne večeri vi i vaše odred dobijete zapovijed da se ukrcate na brod. Ništa vam više od toga nisu rekli. Navlačite svoje vojne hlače i kratku majicu, zauzimate mjesto na brodu i čekate. Nije vam jasno zašto ste tu, ali dobro. Brod isplovljava... Malo prije svitanja, brod se zaustavlja. S razglasa se čuje glas:

- Sjednite i pokrijte oči. Ne gledajte u eksploziju.

I dalje vam ništa nije jasno. Poslušate upute i ugurate se između stotinu drugih na palubi i čekate. Idućeg trenutka osjetite eksploziju u daljini. 

- Sjedili smo i slušali smo upute. Nismo znali što nas očekuje. Kad je ta stvar detonirala... Prvo smo vidjeli sve kosti u svojim rukama, onda smo osjetili kako nam tijela gore. Neke je udar bacio nekoliko metara u daljinu. Neki su momentalno oslijepili. Drugi su počeli plakati i dozivati svoje majke. Vidjeli smo kako se gume na kamionima na brodu otapaju... - pričaju 'atomski veterani', vojnici koji su svjedočili nuklearnim detonacijama iz blizine. 

Smatra se kako je više od 400.000 Amerikanaca, kao i na desetke tisuća Britanaca i Francuza sudjelovalo u ovim 'eksperimentima'. Svima je zajednička jedna stvar. Nisu znali da su zapravo pokusni kunići nuklearnih testova i nitko ih nije upozorio na opasnosti radijacije. 

VELIKA LISTA Gdje je najbolje, a gdje najgore biti ako započne svjetski rat: Mi na Balkanu baš i nismo sretnici

- Morali smo potpisati dokumente o tajnosti. Ako bi ih prekršili, prijetila nam je kazna od 10.000 dolara kao i vojni sud te dugotrajna zatvorska kazna. Nismo smjeli nikome reći u čemu smo sudjelovali. Većina je tajnu odnijela u grob, a nama preživjelima je trebalo skoro 50 godina da progovorimo - rekao je nedavno za američke medije Hank Bolden, jedan od američkih 'atomskih veterana'. 

Neki od 'atomskih veterana' sudjelovali su u više detonacija. Frank Farmer, Amerikanac koji je dio 50-ih godina proveo stacioniran u Tihom oceanu, svjedočio je čak 18 detonacija. Nekad su od mjesta udara bili udaljeni svega četiri do pet kilometara.

- Svaki put je bilo isto. Od siline svjetla vidite kosti u ruci. Pogledao sam svoj dlan i vidio sve kosti, krvne žile... -ispričao je Farmer prije nekoliko godina.

- Od 22.500 vojnika koji su bili poslani da svjedoče nuklearnim eksplozijama, njih 18.500 preminulo je od posljedica raka i leukemije - rekao je za Vice Douglas Hern, predsjednik britanske udruge 'atomskih veterana'. 

Neki su simptome razvili samo par mjeseci nakon povratka iz službe, drugi koju godinu poslije, treći se čitav život bore s raznim tumorima... Ali svi naglašavaju, to nije najgore.

- Nitko nas nije upozorio na posljedice sudjelovanja u eksperimentima. Nitko nam nije rekao kako postoji šansa da prenesemo to na našu djecu. Da smo znali... - pričaju veterani.

A posljedice, kod nekih slučajeva, bile su užasavajuće. 

- Nakon povratka iz vojske sam se oženio i dobili smo kćer. Kad je napunila 11 godina, počelo je... Prvo joj je na leđima narasla grba, onda su joj dlake počele prekrivati cijelo tijelo. Morali smo je dvaput dnevno brijati. Umrla je nedugo nakon toga u mojim rukama - ispričao je Hern za Vice. 

I drugi veterani imaju slične priče. Mnogima od njih djeca su rođena s brojnim defektima. Iako su dotad veći znali zbog čega je to, vlasti u njihovim država 'okretale su glavu'. Rijetki koji bi istupili bili bi kažnjeni i ušutkani. Tek tamo sredinom 90-ih priznat im je status u SAD-u. Dio njih, koji je uspio dokazati da su bolesti u kasnijem životu posljedica sudjelovanja u tim eksperimentima, dobio je i odštete. Ali premalo i prekasno. Većina koja je sudjelovala u nuklearnim pokusima između 1946. i 1962. godine već odavno je bila mrtva. 

Britanski 'atomski veterani' nastavljaju se okupljati do današnjeg dana. Sve ih je manje, sve su stariji, ali žele da svijet čuje njihovu priču.

- Intervjuirali smo na tisuće 'atomskih veterana' i svi smo proživjeli isto. Svi smo vidjeli kosti u svojim rukama nakon eksplozije. To je nešto što nikad ne zaboravite - govore za kraj ovi bivši vojnici. Njih nije ugrozio neprijatelj, nego njihove vlastite države. To je ono što ih najviše boli...