Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
"Tišina koja je visjela nad Zanzibarom bila je zastrašujuća. Obično su se čuli bubnjevi ili dječji plač, ali te noći nije bilo apsolutno nikakvog zvuka“, opisali su noć prije sukoba...
U povijesnim se knjigama ratovi pamte po godinama trajanja, golemim žrtvama i epohalnim posljedicama. No, 27. kolovoza 1896. godine, na obalama Zanzibara, odigrao se sukob koji je prkosio svim pravilima. Anglo-zanzibarski rat, koji se najčešće navodi kao najkraći zabilježeni rat u povijesti, trajao je svega oko 38 minuta, kraće od leta od poluvremena nogometne utakmice! U tom kratkom, ali iznimno krvavom vremenskom okviru, moć Britanskog Carstva demonstrirana je na ekstremno nerazmjeran način, ostavivši za sobom stotine mrtvih i ranjenih te dodatno učvrstivši britansku kontrolu nad malenim otočnim sultanatom u Indijskom oceanu. Bila je to šokantno brza i nerazmjerna demonstracija sile koja je sažela cijelu jednu eru imperijalizma u manje od sat vremena.
Zanzibar, otočje uz obalu današnje Tanzanije, dugo je bio strateško i trgovačko središte regije. Njegov položaj na trgovačkim putovima Indijskog oceana učinio ga je važnim odredištem trgovaca iz Arabije, južne Azije i afričkog kopna.
Nakon što je sultan Omana Said bin Sultan sredinom 19. stoljeća svoje sjedište premjestio u Zanzibar, otok je postao središte njegova političkog i gospodarskog sustava. Nakon njegove smrti 1856. godine, Zanzibar i Oman postupno su se izdvojili kao zasebni sultanati, a zaseban status Zanzibara međunarodno je potvrđen tijekom 1860-ih. Britanija je pritom postupno razvila snažan politički i gospodarski utjecaj nad otokom.
Zbog potražnje za robovima u gospodarstvu Indijskog oceana, a osobito za njihovim radom na plantažama klinčića u Zanzibaru i Pembi, Zanzibar je postao jedno od ključnih središta trgovine robljem u istočnoj Africi. Robovi su također bili prebacivani prema tržištima na Arapskom poluotoku i drugim područjima Indijskog oceana. Sultani su svoje bogatstvo gradili na trgovini robljem, bjelokošću i plantažnom gospodarstvu.
U glavnom gradu, Zanzibar Townu, niknuo je kompleks palača na obali, uključujući Beit al-Ajaib, ili 'Kuću čuda', reprezentativnu palaču koja je u svoje vrijeme predstavljala simbol tehnološke i političke moći zanzibarskog dvora.
Međutim, europske sile, prvenstveno Velika Britanija i Njemačka, imale su sve veće apetite u istočnoj Africi. Britanija je desetljećima održavala dobre odnose sa Zanzibarom, ali je istovremeno vršila snažan pritisak na sultanat da ukine trgovinu robljem, što je bio cilj britanske politike još od početka 19. stoljeća.
Sultan Barghash bin Said bio je 1873. godine prisiljen britanskim pritiskom zabraniti pomorsku trgovinu robljem, čime je zadan snažan udarac toj trgovini, ali samo ropstvo tada nije bilo ukinuto. To je izazvalo nezadovoljstvo među dijelom arapske vladajuće elite čije se bogatstvo temeljilo upravo na trgovini robljem i ropskom radu.
Suparništvo između Britanije i Njemačke za kontrolu nad teritorijem i trgovinom doseglo je vrhunac potkraj 19. stoljeća. Helgolandsko-zanzibarskim ugovorom iz 1890. godine dvije su sile službeno razgraničile svoje sfere utjecaja. Njemačka je prepustila svoja prava na Zanzibar Ujedinjenom Kraljevstvu, dok je Britanija zauzvrat priznala njemačke interese na području današnje Tanzanije. Zanzibar je tako postao britanski protektorat.
Sultan Ali bin Said, koji je na vlast došao iste godine, vladao je pod sve snažnijim britanskim nadzorom. Britanski utjecaj dodatno je učvršćen stvaranjem ustavne vlade, u kojoj je Britanac Lloyd Mathews 1891. godine postao prvi ministar. Britanci su time dobili još snažniji utjecaj na unutarnje upravljanje sultanatom, uključujući pitanje nasljeđivanja prijestolja, vojske i postupnog ukidanja ropstva.
Njegov nasljednik, Hamad bin Thuwaini, postao je sultan 1893. godine i održavao je bliske odnose s Britancima. No, među njegovim podanicima raslo je nezadovoljstvo zbog sve veće britanske kontrole nad zemljom, vojskom i ekonomijom. ž
Kako bi održao red u sultanatu, sultan je imao 'palača-stražu' od otprilike tisuću ljudi, dok je britanski utjecaj bio snažan i nad policijom i drugim sigurnosnim strukturama. Napetost između različitih oružanih formacija i političkih skupina dodatno je povećavala nestabilnost.
Dana 25. kolovoza 1896. godine, sultan Hamad iznenada je preminuo u svojoj palači. Mnogi su sumnjali da ga je otrovao njegov dvadesetdevetogodišnji rođak, Khalid bin Barghash, iako njegova smrt nikada nije potpuno razjašnjena. Bez čekanja na britansko odobrenje, što je bilo izravno protivno britanskim očekivanjima i ustavnom okviru protektorata, Khalid se uselio u kompleks palače i proglasio se novim sultanom.
Bio je to njegov drugi pokušaj preuzimanja prijestolja; tri godine ranije, nakon smrti sultana Alija, britanski konzul ga je uvjerio da odustane od te namjere. Ovaj put bio je odlučan.
Britanci su imali drugog kandidata, Hamouda bin Muhammeda, koji im je bio znatno skloniji. Britanski diplomat i konzul u Zanzibaru, Basil Cave, zajedno s generalom Lloydom Mathewsom, odmah je upozorio Khalida da preispita svoje postupke. No, Khalid je ignorirao sva upozorenja.
Njegove snage, pod zapovjedništvom kapetana Saleha iz straže, počele su se okupljati na prostoru oko palače. Do kraja dana okupilo se oko 2.800 ljudi, uključujući velik broj civila i oko 700 zanzibarskih askari vojnika. Svoje skromno topništvo, koje je uključivalo nekoliko strojnica Maxim, jednu Gatling strojnicu, brončani top iz 17. stoljeća i dva poljska topa, od kojih su neki bili njemačkog podrijetla, usmjerili su prema britanskim brodovima u luci. Preuzeli su i kontrolu nad zanzibarskom mornaricom, koja se sastojala od jednog drvenog broda, kraljevske jahte HHS Glasgow.
Cave i Mathews brzo su mobilizirali svoje snage. Na raspolaganju su imali oko 900 lojalnih zanzibarskih askarija, dok su se britanske pomorske snage u luci sastojale od nekoliko ratnih brodova i marinaca. S britanskih brodova iskrcali su se marinci i mornari, a u akciju su bili uključeni HMS Philomel, HMS Thrush, HMS Sparrow i HMS Racoon. Napetost je rasla iz sata u sat. Cave je slao poruke Khalidu tražeći da raspusti vojsku i napusti palaču, no ovaj je odbijao popustiti.
U međuvremenu, Cave je poslao hitan brzojav u London s pitanjem: "Jesmo li ovlašteni, u slučaju da svi pokušaji mirnog rješenja propadnu, pucati na Palaču s ratnih brodova?“
Sljedećeg dana, 26. kolovoza, u luku je uplovio zapovjedni brod britanske flote u regiji, moćna krstarica HMS St George, s kontraadmiralom Harryjem Rawsonom. Nedugo zatim stigao je i odgovor iz Londona, koji je potvrdio da britanske vlasti daju lokalnom zapovjedništvu široke ovlasti da poduzme potrebne mjere. U njemu je, među ostalim, stajalo da su ovlašteni poduzeti sve mjere koje smatraju potrebnima, ali da ne pokušavaju ništa za što nisu sigurni da mogu uspješno izvršiti.
S tim odobrenjem, britanska je strana poslala Khalidu konačni ultimatum: mora spustiti svoju zastavu i napustiti palaču do 9:00 ujutro 27. kolovoza, ili će britanski brodovi otvoriti vatru. Te noći, kako je kasnije zabilježio američki konzul Richard Dorsey Mohun, nad Zanzibarom je vladala jeziva tišina. "Tišina koja je visjela nad Zanzibarom bila je zastrašujuća. Obično su se čuli bubnjevi ili dječji plač, ali te noći nije bilo apsolutno nikakvog zvuka“, zapisao je.
Ujutro 27. kolovoza, oko 8:30, Khalidov glasnik prenio je poruku da nemaju namjeru spustiti zastavu i da ne vjeruju da će Britanci pucati na njih. Cave je odgovorio da ne žele otvoriti vatru, ali da će to učiniti ako Khalid ne postupi kako mu je naređeno.
U 8:55, bez daljnjih ustupaka iz palače, admiral Rawson je na brodu St George podigao signal za pripremu za akciju. Točno oko 9:02, nakon isteka ultimatuma, britanski brodovi Racoon, Thrush i Sparrow otvorili su vatru na palaču. Prvi hitci odmah su onesposobili dio zanzibarskog topništva. Visokoeksplozivne granate probijale su drvene konstrukcije palače, uzrokujući kaos i brojne žrtve među braniteljima, slugama i civilima koji su se nalazili u kompleksu.
U 9:05, jahta HHS Glasgow ispalila je svoje topove prema St Georgeu, no britanski uzvratni udar bio je razoran. Stari drveni brod brzo je potonuo u plitkoj luci, ostavljajući jarbole iznad površine vode. Njegova posada istaknula je britansku zastavu u znak predaje i spašena je. Bombardiranje je prestalo oko 9:40. Palača i susjedni harem bili su u plamenu, sultanovo topništvo ušutkano, a njegova crvena zastava srušena. Rat je bio gotov.
U tih otprilike 38 minuta, poginulo je ili ranjeno oko 500 Zanzibaraca. Među žrtvama su bili pripadnici palačarske straže, civili i drugi ljudi koji su se nalazili u kompleksu. Požar i urušavanje drvenih dijelova palače dodatno su povećali broj žrtava. Na britanskoj strani ranjen je samo jedan mornar, koji se kasnije oporavio. Razlika u gubicima bila je dramatičan pokazatelj goleme tehnološke i vojne neravnoteže između britanskih pomorskih snaga i zanzibarskih branitelja.
Sultan Khalid pobjegao je iz palače i zatražio utočište u njemačkom konzulatu, gdje su ga štitili njemački marinci. Britanci su zahtijevali njegovo izručenje, ali su Nijemci odbili predati ga.
Poslijepodne istog dana, Britanci su na prijestolje postavili svog kandidata, Hamouda bin Muhammeda, čije su ovlasti bile znatno ograničene britanskim nadzorom. Khalidovi pristaše morali su platiti reparacije od oko 300.000 rupija, čime su pokriveni troškovi britanskog streljiva i dio štete nastale tijekom sukoba i naknadnog kaosa.
Sam Khalid je, unatoč britanskim zahtjevima za izručenjem, uz pomoć Nijemaca prebačen u Njemačku Istočnu Afriku. Tamo je ostao u egzilu sve do Prvog svjetskog rata. Britanci su ga zarobili 1916. godine, a ostatak života proveo je izvan Zanzibara.
Godine 1897., pod snažnim britanskim pritiskom, sultan Hamoud proglasio je ukidanje ropstva, ali emancipacija nije bila trenutačna niti potpuna. Posebni pravni status robova i konkubina te praktična primjena novih propisa ostali su problem još godinama. Formalni proces oslobađanja odvijao se postupno, često uz financijske kompenzacije vlasnicima. Do 1911. godine kroz formalne postupke oslobođeno je ukupno 17.293 robova, dok su procjene ukupnog broja ljudi koji su još uvijek bili obuhvaćeni različitim oblicima ovisnosti i ropskog statusa varirale. Poseban pravni status konkubina povezan s ropstvom ostao je neriješen sve do 1909. godine.
Kompleks palače bio je teško oštećen i velikim dijelom uništen. Harem i drugi dijelovi kompleksa stradali su u bombardiranju, a na dijelu prostora kasnije su uređeni vrtovi i nove građevine. Kuća čuda preživjela je bombardiranje, iako je i sama bila oštećena, te je kasnije obnovljena. Postala je jedan od najpoznatijih simbola povijesnog Zanzibara.
Suvremeni britanski tisak, poput magazina The Graphic, nije ovaj čin prikazivao samo kao vojnu agresiju, već ga je uklapao u paternalističku „civilizacijsku misiju“ Britanskog Carstva. U takvom kolonijalnom diskursu protivnici britanske politike često su opisivani kao „reakcionarni“, osobito kada su se protivili britanskim nastojanjima oko ukidanja trgovine robljem i ropstva. Zanzibar i njegovo muslimansko stanovništvo prikazivani su kroz izrazito rasističke i civilizacijske kategorije, a britanska vojna sila predstavljana je kao dokaz navodne moralne i tehnološke superiornosti.
Takva retorika bila je uobičajen dio kolonijalne logike, gdje se ukidanje ropstva i širenje europskih institucija koristilo kao dokaz moralne superiornosti i liberalne progresivnosti britanskog imperijalnog projekta. Istodobno, ista se „civilizacijska misija“ koristila za opravdavanje političke dominacije i ekstremnog nasilja nad narodima koje su europske sile smatrale inferiornima.
Zanzibar je nakon rata ostao pod čvrstim britanskim nadzorom sve do neovisnosti 1963. godine, odnosno još oko 67 godina. Iako je britanski protektorat postojao već od 1890., rat iz 1896. označio je ključni trenutak u kojem je vojna nadmoć Ujedinjenog Kraljevstva postala potpuno očita. Tako kratak i brutalan rat poslužio je kao jasan pokazatelj goleme neravnoteže moći u doba vrhunca europskog imperijalizma.
Anglo-zanzibarski rat zato nije bio samo neobična povijesna fusnota o sukobu koji je završio za manje od jednog sata. Bio je to trenutak u kojem su se u svega 38 minuta spojili desetljeća britanskog pritiska, trgovina robljem, borba za kontrolu nad Indijskim oceanom, europsko kolonijalno rivalstvo, pitanje nasljeđivanja vlasti i ideologija 'civilizacijske misije'..
24sata © 2026
