Najslavnija britanska kraljica bila je Njemica i hemofiličarka

Doba vladavine kraljice Viktorije poznato kao "viktorijansko doba" bilo je obilježeno značajnim ekonomskim i tehnološkim napretkom, a mnogi su povjesničari mišljenja da je ova majka devetero djece uspjela ujediniti narod i monarhiju u jednu čvrstu, gotovo mističnu vezu. Viktorija je bila vrlo dobro obrazovana i govorila je čak šest jezika - njemački, engleski, talijanski, grčki, kineski i francuski. Kraljicom je postala u dobi od samo 18 godina, a tek ju je prošle godine po duljini vladavine prestigla aktualna kraljica Elizabeta II. Viktorija je vladala 63 godine

Viktorija je bila gotovo potpuno njemačkog podrijetla. Ona potječe od dinastije Hannover koja je vladala  Braunschweigom, Hannoverom i Ujedinjenim Kraljevstvom sve do njezine smrti. A njezina majka princeza Viktorija von Sachsen-Coburg-Saalfeld bila je Njemica.

Udala se za rođaka kojeg je obožavala

Na prijestolju je naslijedila svog strica, jer njezini stričevi nisu imali zakonite djece. Oca se nije sjećala jer je umro od raka dok je bila osmomjesečna beba. Njezin ujak, majčin brat, belgijski kralj Leopold zaključio jer da bi bila šteta nemati englesku potporu i savezništvo u budućnosti, a osim toga naslutio je i potencijalno “ubacivanje” u kraljevsku liniju nasljeđivanja u Britaniji pa tako došao na ideju da svog nećaka Alberta nekako približi Viktoriji. I uspio je.

Brak Viktorije i njezinog prvog rođaka vršnjaka Alberta koji je pripadao njemačkoj dinastiji Sachsen-Coburg-Gotha bio je tako unaprijed dogovoren, no ona se ludo zaljubila u čovjeka kojeg su joj drugi odabrali. Njemački princ Albert oborio ju je s nogu i odmah je osjetila privlačnost prema njemu.

O njezinim mladim danima snimljen je 2009. godine film "Viktorija: Život mlade kraljice"

Kad se 1840. kao dvadesetogodišnjakinja udala za Alberta, a o njihovoj strastvenoj prvoj bračnoj večeri kazala je: "To je bilo ugodno i zbunjujuće iskustvo. Ja nikada, nikada nisam tako provela večer. Njegova pretjerana ljubav i naklonost dali su mi osjećaj nebeske ljubavi i sreće. Uzeo me u naručje i mi smo se samo ljubili, opet i iznova.."

Slušala ga jer je bio pametan i sposoban

U braku je dobila devetero djece (a poslije su dobili i 42 unučadi), a Albert nije bio samo njezin životni suputnik već i značajan politički savjetnik iako nikad službeno nije sudjelovao u političkom životu.

Viktorija mu je željela dati titulu kralja, ali premijer ju je odgovorio od toga. Parlament mu je odbio dati bilo kakvu plemićku titulu. Albertu je čak osiguran i manji prihod od prihoda supružnika prethodnih vladara. Sedamnaest godina nakon sklapanja braka Viktorija je Albertu dala titulu „prince consort” (princ suprug).

Mjere koje je parlament poduzeo u cilju sprečavanja Alberta od sudjelovanja u političkom životu svoje supruge uspjele su, budući da se Albert nikada nije javno upleo u britansku politiku. A njegovi pogledi su inače bili prilično liberalni za to vrijeme i Albert nije samo poticao reforme obrazovanja, već i razvoj znanosti i industrije. Njegovo zanimanje za znanost dovelo je do sukoba sa Crkvom, a njegov prijedlog da se Charles Darwin proglasi vitezom je odbačen.
Veliku pažnju je posvećivao radničkom sloju koji je živio u siromaštvu, a mnogi su upravo njega prozvali kreatorom Viktorijanskog doba, u povijesti poznatom kao periodom napretka u svakom pogledu. U velikoj mjeri upravo nje njegova zasluga projekt “Velike izložbe” (Great Exhibition) održane 1851. u Kristalnoj palači - taj događaj se često proglašava trenutkom kad je Britanija ušla u zlatni period viktorijanskog doba. Ta izložba je pokazala svijetu što Velika Britanija zna i može te koliko je snažna u industrijskom pogledu.

Oboje obožavali umjetnost

Viktorija i Albert obožavali su umjetnost, oboje su svirali klavir kao koncertni pijanisti i u svakoj rezidenciji imali su po nekoliko koncertnih klavira. Voljeli su slikarstvo, a Albert još i arhitekturu o kojoj je puno znao. Redovito su odlazili na izložbe i kupovali slike novih, mladih slikara. Za važne godišnjice darivali su jedno drugome i velika djela starih majstora. S djecom su često priređivali kazališne predstave iznenađenja. Djeca su to jako voljela a izvodila su sve, od Shakespearea do dječjih i lutkarskih predstava. Naravno, s pravom scenografijom i kostimima. Princ je podržavao i prve fotografe od kojih je naručivao portrete obitelji i kraljevskih rezidencija. Često su jedno druge poklanjali i komade nakita od oblutaka koje su pronašli u zajedničkim šetnjama.

Kraljica je svog supruga obožavala pune 22 godine koliko su bili u braku, a kad je umro u 42. od tifusa, bila je neutješna. Do kraja života nosila  je crninu i tugovala za njim. Viktorija je narednih četrdeset godina naređivala da se svakog jutra njegova odjeća polaže čista na krevet u dvorcu Windsor. Sve sobe u njegovoj kući čuvane su kakve su bile kad je umro, a posteljina i ručnici su mijenjani svakodnevno.

Pokopana u bijeloj haljini s vjenčanim velom

Kako je vrijeme prolazilo udovica Viktorija se počela oslanjati na svog slugu Johna Browna. Kružile su glasine o navodnoj romansi pa čak i o braku između kraljice i Browna. Nema konkretnih dokaza u kakvom su točno odnosu bili, no ipak kada je njezino tijelo smješteno u kovčeg, dva seta uspomena prema njenom zahtjevu smještena su sa njom. Pored nje je ostavljeno jedno od Albertovih odijela, a u njenu lijevu ruku je položen pramen Brownove kose, zajedno sa njegovom fotografijom. Glasine o aferi i braku zaradile su Viktoriji nadimak - "Gospođa Brown". Za svoj sprovod je još naredila da joj se tijelo obuče u bijelu haljinu, a na glavu da joj se stavi vjenčani veo.

Umrla je 22. siječnja 1901. godine, sa 81 godinom života i 63 godine vladavine. Pored nje su bili njen sin Edvard VII. i njen unuk, njemački car Wilhelm II. Sahranjena je 2. veljače, a po njenoj želji, kovčeg su nosili njeni sinovi. 

Iako je četrdeset godina nosila crninu tugujući za Albertom, Viktorija nije voljela crne pogrebe, pa je London bio u znaku ljubičaste i bijele boje. Dojam je pojačavao i snijeg koji je počeo padati za vrijeme njenog pogreba. Sahranjena je u mauzoleju Frogmore, pored svog supruga.  Iznad lijesa joj i dan danas piše: „Zbogom moj najdraži, konačno i ja mogu počivati s tobom, i u Kristu ćemo se zajedno uzdići.”

Njezina smrt kao "zalazak sunca"

Kad je umrla narod je bio iskreno potresen.  Kada je kovčeg s njezinim tijelom prolazio londonskim ulicama, preplavilo ih je stotine i stotine tisuća ljudi, željnih odati posljednju počast toj čudesnoj ženi za koju su mnogi mislili da je neuništiva. A sprovod je bio i najveći, nikada više doživljeni, skup okrunjenih glava i plemića iz cijele Europe. 

"Viktorijina je smrt kao zalazak sunca, kraj jedne epohe u politici”, slikovito je rekao jedan ruski plemić. I bio je potpuno u pravu jer je Viktorija dala je pečat i ime jednom vremenu. Ono u što je posebno ulagala truda bila je želja da u narodu pobudi poštovanje i ljubav prema monarhiji i vladaru. Narod joj je, kažu, vjerovao. 

Viktoriju je naslijedio njen najstariji sin, Edvard VII. Njegovim dolaskom na tron dinastija Sachsen-Coburg-Gotha zamijenila je dinastiju Hannover. Današnja britanska kraljica Elizabeta II. također pripada dinastiji Sachsen-Coburg-Gotha. Zbog rastućeg anti-njemačkog raspoloženja u narodu tijekom Prvog svjetskog rata tadašnji britanski kralj George V. je sazvao parlament na kojem je donesena odluka da se svim članovima dinastije oduzmu njemačke plemićke titule. Zajedno sa titulama, moralo je biti promijenjeno i njemačko ime kraljevske dinastije u ime koje zvuči više engleski. Tako su svi potomci kraljice Viktorije u muškoj liniji tako su postali članovi dinastije Windsor, a njihove njemačke plemićke titule su preko noći zamijenjene starim engleskim grofovskim i vojvodskim titulama

Rođaci su ratovali

Iako je u vođenju zemlje Viktorija bila znatno ograničena parlamentom i izvršnom vlašću, simbolizirala je snagu i monolitnost Carstva te je zbog toga bila cijenjena unutar britanske javnosti, ali i na međunarodnom planu. 

Na međunarodnom nivou Viktorija je ostala važna i cijenjena figura, ne samo kao utjelovljenje imperijalnog utjecaja Britanije u njenim kolonijama, nego i zbog obiteljskih veza sa mnogim europskim kraljevskim i carskim obiteljima. 
Osmero od devetero njene djece brakom je ušlo u mnoge europske dvorove, čime je Viktorija dobila svojevrsnu kontrolu nad ostalim zemljama. S punim su je pravom zato i prozvali "Bakom Europe". Viktorija se pobrinula i za svoju najmlađu kćer, Luizu, koju je udala za škotskog vojvodu i tako se približila Škotima. 

Ruski car Nikolaj II. Romanov, njemački car Vilhelm i njegov rođak engleski kralj George  

Zanimljiva činjenica je da su tri glavna vladara zaraćenih zemalja u tijeku Prvog svjetskog rata bili ili Viktorijini unuci ili oženjeni njenim unukama. Tako je npr. njemački car Wilhelm II. ratovao protiv svog rođaka britanskog kralja Georga V. Naime,Wilhelmova majka i Georgov otac u brat i sestra, Viktorijina djeca.  A ruski car Nikolaj II. Romanov oženio je Wilhelmovu i Georgovu sestričnu, Viktorijinu unuku Alexandru. On i njemački car su do izbijanja rata bili jako dobri, a međusobno su se čak oslovljavali sa "Niki" i "Vili"..

Nositeljica hemofilije

Kraljica Viktorija je prva poznata članica kraljevske obitelji prenosilac hemofilije. Dvije od njenih pet kćeri bile su također prenosioci hemofilije, a udate su u druge kraljevske obitelji u Europi. One su prenijele hemofiliju u njemačku, rusku i španjolsku kraljevsku obitelj. Zbog toga je hemofilija poznata kao kraljevska bolest. 

Naime, njezina kći Alice koja se udala za vojvodu od Hessena  i živjela većinom u Njemačkoj rodila je sedmero djece, a među njima i kći Alexandru na koju je prenijela gen za hemofiliju. Ona se poslije udala za ruskog cara Nikolaja II. Romanova,s kojim je imala četiri kćeri i sina Alekseja, posljednjeg ruskog carevića, koji je obolio od hemofilije. Njih su 1918. ubili boljševici.

Nosioci gena tog poremećaja zgrušavanja krvi su žene, no bolest se manifestira isključivo među muškim potomstvom.Tako da hemofiliju dobivaju samo muška djeca, a ženska je mogu prenijeti, no ne pokazuju nikakve  simptome. Od sedmero djece Viktorijine kćeri Alice jedan sin je imao hemofiliju, a dvije kćeri, od kojih je i spomenuta majka ruskog carevića bile su nosioci a da se to nije ni znalo.