Nama su ostavili šume i vode, mi ostavljamo smeće i zgarišta

Kad je 15. travnja 2019. gorjela pariška katedrala Notre-Dame, milijuni ljudi diljem svijeta gledali su kako plamen guta krov jedne od najpoznatijih građevina zapadne civilizacije. Posebno potresan bio je trenutak rušenja tornja. U nekoliko sati nestala su stoljeća povijesti.

Ali te je večeri izgorjela i šuma. Doslovno. Tako se, naime, nazivala golema drvena konstrukcija krova Notre-Dame – la forêt, šuma. Ime nije figura. Srednjovjekovno krovište sastojalo se od velikog broja hrastovih greda, a iza svake od njih stajalo je jedno stablo. Dokumentarac "Uskrsnuće katedrale Notre-Dame", ovih dana emitiran na HTV-u, prati fascinantnu obnovu krovišta. Šumari obilaze državne i privatne šume tražeći golema i rijetka stabla.

Notre-Dame je nakon požara rekonstruirana u nekoliko godina, imali su nacrte, znanje, novac, majstore – i šume iz kojih je bilo moguće uzeti odgovarajuće drvo. Za krovište su trebali 850 hrastova, a za konstrukciju tornja još 1200 višestoljetnih stabala. Dokumentarac govori i o generacijama ljudi koje su gospodarile šumama dovoljno strpljivo da u njima danas postoje stabla kakva su graditeljima potrebna.

Ti su ljudi ostavili nešto iza sebe. U vremenu požara, dugih suša i klimatskih promjena, zaštita šuma više nije samo pitanje estetike ili sentimentalne ljubavi prema prirodi. To je pitanje vode, tla, klime, gospodarstva, pitanje koje će u nas podsjetiti na mletačku sječu Velebita, na austrougarsko i jugoslavensko pošumljavanje obale alepskim borom, na Titovu zabranu koza, na obrasle i porušene suhozide, na ilegalnu gradnju vila i betonskih apartmana koji stoje nabacani bez reda i logike...

Zato trebamo promijeniti način na koji gledamo šumu.

Notre-Dame je nakon požara podsjetila kako se u kratkom vremenu može mobilizirati znanje, novac i energija kad ljudi nešto proglase vrijednim spašavanja. Da se bar takva odlučnost pokazuje prije požara oko šuma, voda i prirode koja nas okružuje.