‘Nasilnog đaka preodgojila sam u zaštitnika svojih učenika’

Svakog dana u tiskanom izdanju 24sata stručnjaci, profesori i učitelji, roditelji i djeca, obični ljudi i znanstvenici upozoravat će na probleme, otkrivati rješenja i objašnjavati slučajeve koji mogu pomoći da imamo bolje obrazovanje za bolju Hrvatsku.

Učiteljica Karmen Soldo s 28 godina iskustva otkriva kako u praksi rješava problem agresivnog ponašanja djece. Karmen ima i blog 'Karmen i škola'.

Agresivnost i problematično ponašanje učenika postalo je školska svakodnevica. Iza mene je 28 godina radnog iskustva i mogu reći da je neprihvatljivog ponašanja uvijek bilo, ali danas ga je ipak više. 

Pročitala sam mnogo literature, poput one o pozitivnoj psihologiji, te odradila na stotine radionica s učenicima i roditeljima. U knjigama ima bezbroj opisa agresivnog ponašanja učenika i naputaka što učiniti, ali oni većinom ostaju teoretski. Nedostaje nam “pravih” primjera iz prakse te konkretnih uvida na koji način se takvi problemi rješavaju.

Svaki učenik je individua

Mladi učitelji osobito imaju problem tijekom postavljanja prema učenicima, očekuju ih mnogi teški izazovi u komunikaciji i realizaciji ideja za rješavanje postojećih problema. Osobno bih i ja voljela čitati o problematičnim situacijama te pokušajima i načinima njihova rješavanja, a upravo zato se i odlučujem na pisanje ovog teksta. Vjerujem da ću ovime barem dijelom pomoći doprinijeti osvješćivanju sličnih situacija. Iako je svaki učenik individua te svaki problem drugačiji, primjeri uvijek pomažu.

Stoga, vratimo se nekoliko godina unatrag. Te godine, kao i svake, radosno i uzbuđeno primila sam novu generaciju prvašića. To su uvijek emocijama obojeni dani. Dani kad im pomažem u jednom novom poglavlju života, kad ih učim prva slova, jačam i razvijam želju za učenjem. To su samo neki od zadataka i izazova, no treba biti tu i pomoći im u rješavanju problema koji se javljaju. Ovdje su zajednica i moraju naučiti kako se ponašati u grupi te usvojiti školska pravila. Iste godine, vrlo brzo, javili su se prvi problemi. Učenik 4. razreda gurao je prvašiće, čupao ih ili udarao dok su čekali ulazak u školu, plašio ih, ulazio im u razred, pljuvao, a slobodu nisu imali ni u vrijeme odmora.

Lijepe riječi i strogi pristup

Naravno da sam odmah reagirala. Razredna učiteljica je razgovarala s njim, upozorila ga, a i ja sam to pokušala lijepim riječima, ali strogim pristupom. Kratko vrijeme je bilo bolje, a zatim bi se neprihvatljivo ponašanje tog učenika nastavilo. Učenikovi roditelji nisu se odazivali na poziv za razgovor, a ja sam naprosto “stražarila” pored svojih učenika. Redovito sam promatrala tog dječaka, koji se agresivnosti nije mogao riješiti ni tijekom odmora te ga nekoliko puta zaštitila kad nije bio kriv. Nekoliko puta dječaka su drugi učenici nepravedno optužili kako je nekog prvi gurnuo, udario ili napao kad to zaista nije učinio. U tim sam slučajevima stala na njegovu stranu. Bio je to prvi korak kojim sam privukla njegovu pažnju. Zaštitila sam ga i ukorila druge. Počeo me pozdravljati. Sve vrijeme razgovarala sam i sa svojim učenicima, objasnila im kako se trebaju ponašati, pozvati dežurnog nastavnika i slično.

Poziv na proslavu je upalio

Objasnila sam im da, kad se neki učenici tako ponašaju, sigurno nisu sretni, nešto ih muči. U školi je osobito veselo kad obilježavamo Dane kruha. U našem razredu postavili smo svečani stol, ukrasili ga, donijeli puno kruha i ostalog peciva. Predložila sam učenicima da pozovemo u goste učenika koji ih “zlostavlja” te ćemo vidjeti hoće li naš pristup i lijepa riječ što promijeniti. To mi je palo na pamet baš u trenutku kad sam ga ugledala kako trči po hodniku. Nikad neću zaboraviti njegov pogled kada sam ga pozvala.

Najbolje učimo jedni od drugih

“Ja?” - pitao je vidno začuđen.

“Da, pozivamo te na naše slavlje.”

Ušao je u razred. Moji učenici postupili su kako sam im rekla.

“Dođi, izvoli, posluži se”, govorili su mu. Bio je zbunjen i iznenađen. Uzeo je kiflicu, vidjela sam po izrazu njegova lica da ga je ovo dirnulo. Prišao mu je jedan od prvašića i rekao: “Budi nam prijatelj!” Bio je zbunjen, samo je kimnuo glavom.
Bio je još neko vrijeme u našem razredu i otišao. Upitala sam djecu kako se osjećaju? Rekli su da su dobro i pitali su me hoće li ih on još dirati.

Rekla sam kako mislim da neće jer smo mu pokazali da ga prihvaćamo. Otišla sam do njega i rekla mu: “Ovi učenici sad su tvoji mali prijatelji. Sve u školi im je novo, mnogim stvarima su i uplašeni. Ti si ih plašio. Želim da im od sada budeš zaštitnik, onaj koji će paziti na njih i pomoći im kad treba. Možeš li to?”.

“Mogu”, rekao je. Nikad više nije loše postupao prema mojim učenicima. Nažalost, njegovo ponašanje nije se promijenilo prema ostalima. Mene je redovito pozdravljao, kad sam bila dežurni učitelj na školskim hodnicima, dolazio je porazgovarati sa mnom. Ne kažem da bi ovakav pristup uvijek riješio situaciju, ali ovdje se pokazalo da lijepa riječ i malo pažnje otvaraju vrata srca. Možda ovakav pristup u drugom slučaju ne bi donio pozitivno rješenje, ali vrijedi pokušati. Bit je u tome da trebate uvijek pokušati naći način na koji ćete doprijeti do nekoga. Ako i ne uspijete, treba uvijek iznova pokušavati. Najbolje učimo jedni od drugih. Upravo zbog toga smatram da izmjenjivanje iskustava nastavnika na konkretnim primjerima može biti od velike koristi.

Lajkaj stranicu Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska na Facebooku.