Tomislavu Merčepu pozlilo pa je sudac prekinuo raspravu

U nastavku suđenja Tomislavu Merčepu za ratne zločine krajem 1991. godine svjedočili su Miodrag Vučković, sin ubijenih Mihajla i Ljubice Vučković te Nikola Peleš. Merčepa se tereti da je kao zapovjednik pričuvne postrojbe MUP-a od listopada do prosinca 1991. godine naredio nezakonito uhićenje i mučenje 52 ljudi te za ubojstvo 43 civila.  

Treći svjedok na današnjem ročištu bio je Stevan Brajenović, ali njegovo svjedočenje ubrzo je prekinuto jer se Merčepu pogoršalo zdravstveno stanje. 

Naime, u jednom trenutku činilo se kao da se Merčep smije zbog čega ga je sudac pitao što mu je. Merčep je odgovorio da je nakratko izgubio svijest. Otvorili su prozore i izveli ga vani te pozvali doktoricu. Iako je Merčep tražio da se suđenje nastavi, doktorica je zaključila da nije sposoban pratiti proces. Suđenje je prekinuto i nastavlja se u ponedjeljak.

Pelešu uzeli 20 tisuća njemačkih maraka i dva auta

Svjedok Nikola Peleš iz Kutine, koji je mjesec dana proveo u Pakračkoj Poljani, u to vrijeme je vozio taksi. Rekao je da je imao problema i ranije, a u Poljanu je odveden 20. studenog 1991. godine. Tamo je proveo malo manje od mjesec dana, a pušten je 17.prosinca. Nakon što je doveden u Poljanu molio je da ga ne ubiju i tražio da se nekako dogovore. Prvo su ga tražili 100 tisuća njemačkih maraka koje nije imao, ali im je ponudio 20 tisuća koje je zakopao u podrumu. Objasnio im je da novac neće uspjeti naći sami. 

Za vrijeme boravka u Poljani zastrašivali su ga, a jedan član postrojbe prislonio mu je pušku na čelo, repetirao i opalio, ali puška je bila prazna. Najvjerojatnije dan nakon što je doveden, 21. listopada prebacili su ga u prostoriju u kojoj je bio šank i kuhinja. Tu je prvi i jedini put sreo Merčepa. Iako nije znao da je to on, prepoznao ga je kasnije na televiziji kada se kandidirao za predsjednika. 

Pričao je i s čovjekom kojeg su zvali Krešo Mesar, a kasnije je doznao da se zove Krešimir Prosinečki. Merčep je jedini imao crnu uniformu i izgledom je odskakao od ostalih. Mesar je Merčepa pitao želi li da zakolje psa, na što mu je Merčep odgovorio 'nemoj zbog male'.

Peleš im je dao novce koje su tražili. Iako su se dogovorili da će im dati 10 tisuća, a da će 10 ostati kod njegove majke, uzeli su cijeli iznos, kao i dva automobila, Mercedes i BMW. Od njega su tražili da potpiše da to poklanja vojsci.

Morao je iskopati raku za ubijenog Sašu Antića

Tijekom svjedočenja Peleš je i ispričao detalje ubojstva Saše Antića, pripadnika postrojbe pričuvne policije. Jedne noći, a misli da je to bilo osam ili devet dana nakon što je doveden, probudili su njega i Branka Velagića i posjeli ih u auto. U drugom autu je bio Antić kojeg je znao jer ga je on ispitivao. 

 Bio sam uvjeren da mene i Velagića vode na strijeljanje, no Antić mi je rekao da se ne brinem jer će ubiti njega, a ne nas - kazao je Peleš.

Velagića i Peleša su natjerali da iskopaju raku i zatim legnu potrbuške s rukama na glavi. Uskoro su začuli pucnjeve, a u jamu je pao Saša Antić. Prisutan je bio i Siniša Rimac koji je Peleša opalio po nosu, kao i Munib Suljić.

Nakon što im je prepisao sve što je imao pustili su ga 17. prosinca. Rekli su mu da će dobiti uniformu zbog čega je mislio da će ostati s njima u postrojbi, ali oni se nikada nisu vratili. Pretpostavlja da se nisu vraćali jer je u to vrijeme ubijena obitelj Zec zbog čega su uhićeni. Žao mu je što se nije vratio u Kutinu u uniformi kao hrvatski vojnik da svima dokaže da nije četnik. 

Peleš Merčepu: Prošlo je 20 godina, ali to ste bili vi

Na kraju svjedočenja Merčep ga je pitao je li siguran da je njega vidio u jednoj od prostorija na što se Peleš nasmijao i rekao da je. Merčep se nakon toga ustao i ponovo pitao je li siguran da nije možda vidio nekoga sličnog njemu. 

- Po visini to ste vi. Izgledate malo drugačije, ali prošlo je 20 godina - dogovorio mu je Peleš. 

Merečepov odvjetnik upitao je Peleša je li u ranijim procesima bio na prepoznavanju i je li nekoga prepoznao. Peleš je rekao da je bio i da je prepoznao i Suljića i Sinišu Rimca i Zvonka Zakošeka, ali je na nagovor odvjetnika rekao da nikoga ne prepoznaje. 

Brajenović: Na Velesajmu me dočekao Suljić koji je bio pripit

Svjedok Stevan Brajenović radio je u Zagrebu na carini. Za vrijeme zadnje zračne uzbune u Zagrebu 5. studenog 1991. njegova supruga bila je na poslu. Djecu je poslao u sklonište u koje je i on krenuo nakon što je uzeo dokumente i ušteđevinu od oko 9700 njemačkih maraka iz stana. Pokupio je i dva pištolja i nešto šilinga i franaka, a u tom trenutku na vrata su mu pozvonili muškarci u maskirnim uniformama.

Dvojica su mu upala u stan i vezala ga. Molio ih je da ga puste, ali odveli su ga do nekog kombija i pitali ga gdje je njegov auto. S kombijem i njegovom Toyotom odvezli su se na Velesajam. Tamo ih je dočekao Muni Suljić i još dosta muškaraca u uniformama. Suljić je bio pripit, a kod sebe je imao bombe i automatsku pušku.

Brajenovića su zatim odveli do Pakračke Poljane. Stali su na benzinskoj postaji i u tom trenutku on je mogao pobjeći, ali nije jer, kako je rekao, nije bio ništa kriv i nije imao razloga bježati. U Poljani su ga odveli u sobicu u jednoj zgradi i posjeli ga na stolac koja je imao nešto oštro na naslonu.

Nakon što je Brajenović krenuo opisivati stolac Merčepu je pozlilo i suđenje je prekinuto. 

Vučković: Ničega me nije sram i po Hrvatskoj hodam slobodno

U svom svjedočenju Miodrag Vučković je rekao da je 1991. radio kao fizioterapeut u Varaždinskim toplicama gdje su već bili oformili odjel za ranjenike. Ne zna točno kojeg datuma, ali u tom razdoblju 1991. jedne subote po njega su došla dva muškarca i odvezla ga autom do Poljane. Objasnili su mu da ga odvode jer je njegov brat Mišo pobjegao izvan Hrvatske. Prišao mu je jedan, kako je rekao, brko i pitao ga što radi tu, nakon čega ga je odveo vani i rekao da se njega ne dira jer se samo našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. 

Tu večer je proveo s dva mladića u uniformi, a u jednom trenutku vidio je oca koji je skupa s majkom tamo doveden. Majku Ljubicu nije vidio. Idući dan odveli su ga na zagrebački autobusni kolodvor odakle se vratio u Varaždin. 

Nikad nije pitao što mu se dogodilo s roditeljima, a nije ih pokušavao pronaći ni nakon rata. Rekao je da zna da su i drugi ljudi izgubili obitelj i da se pomirio sa svojom sudbinom. Bilo mu je važno da su njegova maloljetna supruga i djeca dobro te je dodao da on nikoga ništa ne traži. 

- Ničega me nije sram i ja po svojoj Hrvatskoj hodam slobodno - rekao je Vučković