Natjecanje u pjevanju otprilike je isto što i kritičke opservacije o stilu i estetici u nogometu

U umjetnosti nema natjecanja. Dok je sport, svaki sport, zasnovan na nadmašivanju drugoga, pobjeđivanju, nadigravanju, i to mu je zapravo osnovni smisao, bez toga ne bi sportskih igara ni bilo, umjetnost je, svaka umjetnost, samoj sebi smisao, i s drugima se ne natječe, nego se s drugima uspoređuje. Čim to uspoređivanje počinje sličiti na natjecanje, stvar gubi smisao. Natjecanja u umjetnosti obično su posljedica krize kritičke recepcije, odsustva dobrih čitatelja, slušatelja, gledatelja, pustoši koja je zbog nečega nastupila u društvu.

Oduvijek su, međutim, postojala amaterska pjevačka natjecanja. Po domovima kulture u unutrašnjosti, na guslarskim sijelima u planini, kad zapada veliki snijeg i stisne zima, za kosidbi, jematvi, čihanja perja i komušanja kukuruza, za moba pri izgradnji kuće, žene bi se i muževi za predaha natpjevavali. Na tom natpjevavanju, što će reći - natjecanju u pjevanju, zasnovane su u nas i kojekakve narodne igre, duboko usađene u narodni folklor. U primitivnim društvima, među nepismenim svijetom, tamo gdje ne postoji nikakva kulturna svijest, kao i u brutaliziranom kapitalizmu, u kojem je natjecanje sve, jer mišljenje i procjenjivanje nema ama baš nikakvu tržišnu vrijednost, cvate natpjevavanje, sve vrvi od pjevačkih natjecanja.

Hrvatska radiotelevizija, umjesto da se okrene onoj svrsi za koju je skupo plaćamo, otkupila je licencu za “The Voice”, visokokomercijalno pjevačko natjecanje amatera i onih koji se samo tako predstavljanju. U svojoj temeljnoj zamisli “The Voice” trebao bi biti svojevrsni freak show, izlog nakaza, ljudi koji besramno distonavaju, nije ih briga što ne znaju pjevati, ili uopće nisu svjesni da ne znaju pjevati. Ali na “The Voice” prijavljuju se, i bivaju prihvaćeni, studentice i studenti muzičke akademije, mlade pjevačice i pjevači koji se nisu uspjeli probiti sa svojim bandovima, solisti u zborovima, redom pjevači kojima samo pozornica nedostaje pa da postanu markantne figure jedne (popularne) kulture. Hrvatska radiotelevizija sabotira uobičajeni i jedini prihvatljivi put afirmiranja budućih umjetnika - sabotira, dakle, ono za što je plaćamo! - i uzurpira nešto što je, možda, dopustivo komercijalnim televizijama. Pritom, HRT se služi prevarom: umjesto freak showa, oni priređuju priredbu s gotovim pjevačima, koje pretvaraju u bacače kamena s ramena.

U “The Voiceu” oni pjevaju tuđe pjesme, a onda ih njihovi “mentori” i publika ocjenjuju. “Mentori” su redom pjevačke zvijezde. A publika ispred televizijskih ekrana ocjenjuje ono za što je kompetentna, ali uglavnom simpatičnost, ljepotu, sekundarna seksualna obilježja. Te na kraju i odabranu pjesmu. Ono za što publika nije kompetentna, i što je ustvari nevažno, jest kako pojedini sudionici pjevaju. Naprosto, svi tu umiju pjevati, pa samim tim se međusobno ne mogu natjecati. U umjetnosti, rekli smo, natjecanja nisu moguća. Čak i ako je, kao na “The Voiceu”, riječ o pred-umjetnosti.

Martin Kosovec osamnaestogodišnji je mladić, s licem i frizuricom Morrisseyjevog unuka ili šukununuka Briana Ferryja, te glasom i manirima dobroga jugoslavenskog šlager pjevača iz šezdesetih i sedamdesetih. Takav kakav jest morao je nesumnjivo biti bliži i simpatičniji HRT-ovoj publici od nelijepih, katkad i punašnijih djevojaka koje dobro pjevaju blues i jazz. Kada se pjevanje pretvori u televizijsko natjecanje, stvar nužno postaje diskriminativna, šovinistička po svim osnovama. Ali ne zato što je publika šovinistička - što u načelu jest, jer svaka je rulja šovinistička! - nego zato što je mnogo lakše natjecati sudionike u sisama, nosevima i penisima (ili pretpostavljenim penisima), nego u pjevanju. Naprosto, Martin je za takvu publiku lutkica. Koja još dobro pjeva, ali to se u hrvatskom “The Voiceu” podrazumijeva.

Protiv njega nikakvih šansi nije mogao imati ni Sergej Božić, vršnjak njegov, ali iz nekog drukčijeg svijeta. Artificijelne pojave, lijep kao skladno retuširana slika, nacrtanih obrva, anđelak kojeg rulja, ako bismo je mogli razvrstati u pojedince i pojedinke, ne bi poželjela za sina ili unuka. Sergej ne pjeva tako da ponovi pjesmu koju je netko otpjevao, nego je interpretira, tumači i prepravlja, unoseći u nju svoju osobu, upisujući u nju svoju prirodu. Pjesmu “Još i danas zamiriši trešnja”, kafanski evergrin s elementima domoljubne napitnice, Miroslava Drljače Rusa otpjevao je kako nitko nije i kako nitko vjerojatno ni neće, uzdigavši je iznad onog što je pjesma prethodno bila. Sve to bez obzira na svijetlu i zvonku uspomenu Tošeta Proeskog, no ovo je s ovim dječakom naprosto bolja pjesma. Ali uzalud mu bilo: u sportskom pjevanju ne bi on imao šanse ni da je pjevao protiv nekoga drugog, a ne protiv Martina Kosovca.

On je, naime, odavno već bio pobijedio. Zbilo se to u nekoj od prethodnih emisija, kada je otpjevao pjesmu Alfija Kabilja i Drage Britvića “Tvoja zemlja”. Urođeničkoj čeljadi okupljenoj ispred malog ekrana ukazao se tad kao duh predaka. I nisu u svom totemističkom transu glasali za maloga Martina i za njegovo pjevanje, nego su glasali za Vicu Vukova, lično. S Vicinim ukazanjem ukazalo im se i sve drugo: njihovi proćerdani životi, sve sa stanovima koje dobivaju od preduzeća u novosagrađenim neboderima u Travnom, Utrinama i Sigetu, s regalima kupljenim na kredit, vikendicama, ljubavnicama i nogometnim utakmicama na maksimirskim stadionima… I dok je Martin u Vicinom duhu pjevao svoju pjesmu, toj rulji okupljenoj oko HRT-ova totema, u glavi i srcu stvorila se iluzija da je sve to još jednom pred njima i da sve to može ispočetka. Tako je taj mladić, ni kriv ni dužan, ni iz čega i ni zbog čega postao zvijezda. Pritom, da ga je netko doista slušao, čuo bi da “Tvoju zemlju” nije dobro otpjevao. Sve drugo bolje je pjevao. Elvisa Presleyja neusporedivo je bolje pjevao nego Vicu Vukova. Kako to? Mogla bi to reći neka stara i pribrana učiteljica pjevanja. Ona zna zašto je “Tvoja zemlja” u “The Voiceu” bila mrtva. Ali ljudi su vidjeli sliku, vidjeli su toga živog mladića, i onda su glasali za Vicu Vukova i za njegovu pjesmu, a ne za Martina Kosovca i njegovo pjevanje. Stvar je postala viralna, priredba je bila gotova nekoliko epizoda prije svog kraja.

Martin Kosovec, koliko smo razumjeli, školuje se za aviomehaničara. A sad je, eto, sudjelovao u utakmici, u utrci, u natjecanju za pjevača. Hoće li i postati pjevač? Na određenoj razini svakako hoće. Svaki prosječno muzikalan građanin na toj razini može biti pjevač. Kao što, budimo iskreni, svaki prosječno pismen građanin na toj razini može biti pisac, pjesnik, književnik. Samo što je ta razina, razina “The Voicea”, vrlo niska. Ne mogu je uzdići ni istaknuti i ugledni pjevački “mentori”. “The Voice” je kao škola kreativnog pisanja koju sezonski organizira lokalna omladinska caffe-galerija. Na toj razini može se biti i pjevač, i pisac, ali, ruku na srce, to ne samo da je nedostojno svakog pravog talenta, nego nije vrijedno tog truda i napora. Mnogo je isplativije i socijalno probitačnije biti aviomehaničar.

Pravi pjevač pjeva svoje pjesme, ili pjeva pjesme koje su Alfi Kabiljo i Drago Britvić za njega napisali. Ispod Alfija Kabilja i Drage Britvića nema više smisla ići. Ili se može, poput Sergeja Božića, biti tumač šlagera, tumač pjesama koje su drugi već otpjevali. Ali za takvo što treba imati neki malo drukčiji talent. Relativno je lako ponavljati, mnogo je teže tumačiti, interpretirati. Osim što je teže, pred ovakvom publikom, u ovako maloj zemlji, nije isplativo. Ni emocionalno, a možda ni materijalno. Nije lako biti Josipa Lisac ili Božo Vrećo, među balvanima koji se svakog trenutka mogu skotrljati i zgnječiti te. I pritom cijeloga ih života, cijelu svoju zlosretnu karijeru, moraš preodgajati da te prihvate takvog kakav jesi. Naravno da ti se onda dive, ali u to je divljenje previše toga uloženo. Sergej Božić je već u tu opskurnu HRT-ovu priredbu uložio više nego itko drugi, i vjerojatno će sam znati ima li to smisla.

U umjetnosti, općenito u poslovima duha, posao umjetničkog kritičara, profesionalnog čitatelja, slušatelja i tumača dragocjen je jer umjetnicima stvara kontekst, stvara domovinu njihove umjetnosti. Bez toga čovjek je sam, pa ako dalje želi raditi ono što je započeo i za što je, čini mu se, stvoren, onda samom sebi mora stvoriti kontekst i domovinu. A to je strašno teško. Tad ne samo da si pjevač (ili pisac), nego u tebi istodobno moraju biti svi pjevači (pisci) koji su na tvojoj zamišljenoj pozornici ikad pjevali, istodobno moraš biti svi pisci koji su na tvom jeziku ikad pisali. Tek tad možeš pjevati i pisati. I besmrtan si u svome tijelu, svojoj domovini. Sergej Božić pred sobom ima duži i teži put. Martin Kosovec jednostavniji i kraći. Ali bi im dragocjeno bilo da dobro promisle žele li zbilja.