'Nona je na koljenima molila da nas poštede. Tu je počeo naš dug put do pakla Auschwitza'

Sestre Lililan - Tatiana i Alessandra Bucci rodile su se u Rijeci 19. rujna 1937. i 1. srpnja 1939. godine. U Drugom svjetskom ratu preživjele su pakao nacističkih logora. Tad su s pet, odnosno sedam godina, kao Židovke, deset mjeseci provele odvojene od svojih roditelja u tzv. Kinderblocku užasavajućeg nacističkog konclogora Auschwitz. Ni dan danas ne znaju kako su uspjele ostati žive, no svoja nezavidna iskustva i dramatičnu ispovijest odlučile su opisati u knjizi “Noi, bambine ad Auschwitz”, pretprošle godine objavljenoj u Milanu, a zahvaljujući riječkoj nakladničkoj kući Val - i u Hrvatskoj prošle godine.

Njihova potresna sjećanja i svjedočanstva još su jedan doprinos osvjetljavanju zla i neshvatljive morbidnosti najmračnijeg razdoblja ljudske povijesti. Nije čudo da je knjiga svoje hrvatsko izdanje doživjela baš u gradu pod Učkom jer su sestre, od kojih jedna danas živi u Americi a druga u Belgiji, rođene upravo u Rijeci, u obitelji istarskog pomorca Giovannija (Ivana) Bučića i židovske krojačice Mire Perlow, čija je obitelj u Rijeku stigla s istoka Europe, iz mjestašca Vidrinka na granici Rusije i Ukrajine, bježeći pred progonom Židova.  Mlada obitelj u Rijeci živi sretno do 1938., kad fašizam počinje širiti svoje smrtonosne pipke, a obitelj Bučić silom prilika mora talijanizirati prezime u Bucci. No to je gotovo zanemarivo uzimajući u obzir što je tek uslijedilo.

VIDEO 'KAMEN SPOTICANJA' Lea Deutsch prva dobila svoju posvećenu pločicu kao spomen na žrtve Holokausta

Odvajaju ih od mame

Naime, početkom Drugog svjetskog rata, točnije već 1940. godine, otac obitelji biva uhićen na talijanskom trgovačkom brodu te idućih pet godina provodi u zarobljeništvu u Južnoafričkoj Republici.

Za to vrijeme mama Mira sa svojim malodobnim djevojčicama živi u Rijeci, do 1944. godine, kad njemačke vlasti, nakon kapitulacije Italije, preuzimaju ovaj dio Hrvatske, te ih uhićuju i lišavaju slobode zato što su Židovke.

Unatoč majčinim naporima da naciste uvjeri kako joj je suprug katolik, sve tri, s ostalim židovskim obiteljima, kobnog 4. travnja 1944. vlakom su odvezli u zloglasni logor, koji tad već broji milijun ubijenih žrtava holokausta.

Iako zabrinuta majka osjeća zlu sudbinu i nastoji na sve načine zaštititi svoju djecu, nevine djevojčice ni ne slute kamo odlaze. Šok postaje još veći kad, nakon dolaska u logor, muškarce odvajaju od žena, a djecu od roditelja. Unatoč smrtnoj opasnosti, majka je uspjela posjetiti ih nekoliko puta, koristeći priliku poučiti ih da nikad ne zaborave svoje korijene te ime i prezime.

'Igrali smo se kamenjem'

Bačene iz sretnog obiteljskog života u hladnoću, jezu i smrt Auschwitza, dvije majušne Talijanke/Hrvatice/Židovke ne razumiju što se događa ni zašto je kosa njihove nekad lijepe, a sad mršave i uplašene mame, obrijana do gola.

No vodeći se dječjom logikom prilagođavanja (što ih je u velikoj mjeri spasilo), paze jedna na drugu nastojeći preživjeti, između ostaloga, kao i sva djeca - kroz igru.

– Za igru smo mogle koristiti samo svoju maštu jer nismo imale lutke ili igračke, a ni nikakvu drugu razonodu. Ljeti su nam na raspolaganju bili kamenčići. Oko nas nije bilo trave nego puno blata, sivila i težine.

U jednom trenutku pomislile smo da je sve to normalna sudbina Židova, ništa drugo osim života koji trebamo imati. Bile smo uvjerene da je to naše prirodno okružje, nešto što se podrazumijeva: biti Židov znači živjeti i umrijeti u Birkenauu.

PREŽIVJELI IZ AUSCHWITZA 'I danas kad zatvorim oči vidim mrtve žene s djecom u rukama'

Ta je misao pronašla put u našim dječjim umovima bez potrebe za bilo kakvim pojašnjavanjem, prisjećaju se sestre u svojoj knjizi.

Sestrice u najstravičnijoj tvornici smrti cjelokupne ljudske povijesti ostaju nepunih deset mjeseci, a zašto su i kako ostale pošteđene sve do 27. siječnja 1945., kad ih oslobađaju ruski vojnici, nikad nisu otkrile, no najvjerojatnije su spašene zbog toga što se rat bližio kraju te zato što nacisti više nisu imali toliko volje i vremena za ubijanje.

Kako posljednjih nekoliko mjeseci boravka u dječjem bloku prestaju sasvim viđati majku, zaključuju da je i ona, poput ostalih Židova, umrla, a budući da od 1940. nisu znale ni za oca, osloboditeljima na pitanje o roditeljima odgovaraju da su mrtvi.

Zbog toga su ih nakon oslobođenja smjestili u prihvatilište, najprije u Pragu, gdje su godinu dana pohađale školu te, pored stečenog njemačkog, naučile i češki, a potom u engleskom gradiću Lingfieldu.

'Zaboravile smo jezik'

– Zaboravile smo svoj materinji, talijanski jezik. Govorile smo njemački, češki, pa čak i engleski jezik, no talijanski više nismo znale. Jednog dana upitali su nas tko je od nas Židov. U zrak se podiglo pet ručica, među kojima moja i sestrina. Iz Praga su nas tad odveli u Englesku, gdje se nalazio mnogo bolji centar za prihvaćanje djece koja su preživjela holokaust. Tek smo ondje počele ponovno živjeti, a pronašle smo i novu obitelj. No našoj sreći nije bilo kraja kad smo doznale da naši roditelji nisu mrtvi, kao što smo mislile. Majka i otac učinili su sve kako bi nas pronašli, a kad su došli do nas, morali su dokazati da smo njihove kćeri. Krajem 1946. uspjeli smo dobiti dozvolu za povratak roditeljima vlakom u Italiju, gdje smo počeli graditi novi život i bolju budućnost - prisjetile su se Lililan - Tatiana i Alessandra kad su lani, 75 godina od noći u kojoj im se zbog neviđenog zla u potpunosti promijenio život, došle u Rijeku kako bi prisustvovale postavljanju obilježja Kamena spoticanja posvećenog članovima obitelji čiji je život oduzet u nacističkim logorima.

Danas vitalne 80-godišnjakinje, a tad tek nezrele curice od četiri i šest godina, povratak na “staru” adresu, pred zgradu u Ulici Moše Albaharija 17, gdje su prije više od sedam desetljeća stanovale u stanu u prizemlju, izazvao je kod njih pravu buru emocija.

– Bile smo u krevetu kad smo čule nekakvo komešanje, konfuziju, povike. Mama je uletjela u sobu i počela nas grčevito odijevati. Ušavši u dnevni boravak, zatekle smo prizor koji nikad nećemo zaboraviti. Jedno je to od najbolnijih sjećanja - vidjeti našu nonu kako kleči na tlu i moli glavnog iz grupe nacista da barem poštedi nas djecu. Tim odvođenjem iz kuće počeo je naš dug put do pakla Auschwitza II Birkenaua - prisjetile su se prilikom polaganja Kamena spoticaja još vidno potresena sestre, nadajući se da će svi oni koji posjete to spomen mjesto pobrinuti da se takvo nešto više nikad ne ponovi i da svijetom više nikad ne zavladaju takva mržnja i bezumlje koje su nevine ljude grubo izbacivali iz svojih domova u smrt i lišili ih temeljnih ljudskih prava na slobodu.

Istinu o Auschwitzu, kažu, u početku su pričale vrlo rijetko jer je u Italiji, kao i u većem dijelu Europe, malo tko vjerovao počinjenim zločinima koji su nevjerojatni normalnom ljudskom umu.

Svoja potresna iskustva otkrivale su tek najbližima sve dok se o holokaustu nije počelo sve više pričati. Tad je na vidjelo izlazila i njihova priča, koja je od sedamdesetih pa do danas zabilježena u nekoliko knjiga i dokumentarnih filmova.

HRVATI - PRAVEDNICI MEĐU NARODIMA Istinski junaci koji su riskirali živote kako bi spašavali Židove

'Nada je najvažnija'

Od 1995. godine, točno pola stoljeća nakon oslobođenja iz konc-logora užasa, one i same kreću u pripovijedanje svojeg stravičnog iskustva i širenje istine o zlu koje su preživjele. Danas je iza njih bezbroj svjedočanstava i nastupa na javnim skupovima, pred TV kamerama i novinarskim mikrofonima, a ova fascinantna knjiga još je jedan izniman doprinos njihovoj priči.

Kontrapunkt svom tom užasu je jedna od najljepših rečenica koju na završnim stranicama pišu sestre Bucci, koje s ponosom kažu: “Mi nismo samo preživjele nego smo živjele: bile smo u stanju stvoriti si život, lijep život. To je nama vrlo važno jer je to poruka nade”, zaključuju Lililan - Tatiana i Alessandra Bucci.

'Našeg bratića su ubili kad je imao 7 godina'

Posebno je tragična sudbina njihova bratića, sedmogodišnjeg Sergia de Simonea, koji je, kao i devetnaestero druge djece, umro na stravičan način, a koju su, nakon mukotrpnih istraživanja istine o tom nepojmljivom zločinu, u svojoj knjizi “Der SS Arzt und die Kinder” otkrili supružnici Günther i Barbara Schwarberg/Husing.

Naime, krajem studenog 1944. godine, samo dva mjeseca prije oslobođenja, nacisti su u dječjem bloku izveli postrojavanje i postavili djeci jednostavno pitanje: Tko želi vidjeti mamu? Javilo ih se mnogo, a odabrano je deset dječaka i djevojčica koji su presretni napustili logor i krenuli prema Hamburgu. Među njima nisu bile Lililan - Tatiana i Alessandra jer ih je njihova čuvarica, Poljakinja, također logorašica, upozorila da se nikako ne jave kad fašisti zatraže da istupe oni koji bi željeli vidjeti mamu.

One su je poslušale, a i malom Sergiu prenijele su poruku, no dječačić ih, nažalost, nije poslušao. Dvadesetero djece koju su prevezli u Hamburg, naravno, nije dočekalo mame nego su na njima mjesecima vršili medicinske eksperimente uklanjanja limfnih žlijezda. Potom su svi, u noći između 20. i 21. travnja 1945. godine, obješeni u podrumima škole Bullenhuser Damm.

Naredbodavci i izvršitelji toga gnusnog čina su kažnjeni, a u kvartu u kojem se dogodio navedeni zločin sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća imenima te djece nazvano je 20 ulica.

Pišući uvodnu riječ za ovu knjigu, Umberto Gentiloni Silveri, između ostaloga, kaže:

- Nevjerojatna je i po mnogočemu iznenađujuća činjenica što se dvije djevojčice spašavaju nakon što su bile odvezene u najveću tvornicu smrti koju je zamislio i sagradio čovjek. Premda su brojke nepouzdane i stalno se dopunjavaju, znamenke su neumoljive i užasne. Kroz to mjesto prošlo je 230.000 djece iz cijele Europe, a samo njih pedesetak preživjelo je nacističke selekcije i nasilja.