'Nosio je krvavu pregaču. Ali nije klao životinje, već ljude...'

U Memorijalnom centru u Potočarima obilježena je 22. godišnjica srebreničkog genocida. Komemoracija i dženaza (sahrana) obavljena je za 71 žrtvu. Ono što se događalo u Srebrenici odavno je okarakterizirano najvećim pokoljem nakon Drugog svjetskog rata i kada se čini da je u 22 godine sve rečeno o srebreničkom genocidu otkrije se neka nova, još teža i tragičnija priča. Teške priče i suze sustižu jedna drugu u Srebrenici u kojoj je više grobova nego stanovnika. U tim brojnim grobovima su i dva sina Ramize Ajščić, koja je za Dnevni avaz ispričala svoju šokantnu priču.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:40

Prvi sin Amir poginuo je 1995. godine. 

- Ubiše ga dušmani. Nose ga u deki, tijelo raskomadano. A ja gledam, hoće duša da izađe od tuge za djetetom, a ne može. Dođe onda i srpanj 1995., valja bježati. Ja u Potočare sa ženama i djecom, a moji blizanci Mujo i Halil s ocem Ćamilom odoše šumom - započinje svoju priču Ramiza, a potom objašnjava i događanja u Potočarima. Sin Mujo je otišao donijeti vode.

- Jedan balon vode je donio, ali narod popio i on se vratio donijeti još. Kako on ode, gledam ja, iz Mehanove kuće izađoše četvorica, idu prema Muji. Ja utrnula, ne mogu da se pomjerim... Nema ga, nema poduže vremena. Strepim. Ide jedna žena po vodu, a ja joj velim: „De ženo vidi ima li mi djeteta.“ “Koliki je”, pita ona mene, a ja velim da mu je 14 godina. Domalo, žena se primaknu, nudi mi vode da popijem, da se umijem... Čučnu pored mene i kaže mi da mi je dijete zaklano, nastavlja Ramiza svoju priču ne plačući. Oči su joj presušile. Kaže da mora pričati nek' se zna.

- Zapomagah ja, vrištim, trčim prema Mehanovoj kući, kuda, ne znam, ali znam da nisam putem. Dođoh tamo, kad pred kućom, vidim moj Mujo, ali mu samo glavu vidim. Zgrabih onu glavu u obje ruke, ona vruća, poneki damar (tur.: puls, trazaj, op.a.) se osjeti još, oči kao da su žive, valjda kako je u njih pogledao, tako i ostale, govori Ramiza i nastavlja priču od koje se ledi krv u žilama. Kaže sjeća se i nekog ogromnog čovjeka, koji je tada pred nju izašao iz Mehanove kuće. 

- Na njemu pregača, krvava sva, kao u mesara. On je klao, a druga dvojica dovodila su mu na klanje ljude. Ja i dalje držim Mujinu glavu, a on na mene viče: „Pušćaj tu glavu.“ Velim da neću, zakoljite i mene, a on mi psuje balijsku majku. Što je kasnije bilo, ne znam. Znam samo da sam, kad sam došla sebi, bila sva mokra i krvava. K’o da sad gledam u  ona vrata na Mehanovoj kući i, iza njih, unutra, ljudskih glava ne može se prebrojati...

Mnogi često citiraju Mešu Selimovića, a evo samo nekoliko prvih rečenica iz njegove Tvrđave:

''Ne mogu da pričam što je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.''

Teško će umrijeti ljudsko sjećanje na Srebrenicu, na zvjerstva, na ljudski strah, na strašno ubijanje. Čim se raziđu sve delegacije koje su pristigle iz cijelog svijeta koje su poslale svoje političke poruke, Srebrenicu svi zaborave - do nove obljetnice ili do novih izbora, a Srebreničanima je najmanje do politike. Žele samo pronaći i ukopati kosti svojih najmilijih.