Obavijesti

News

Komentari 45

Oni više nisu negdje zaključani: 'Volimo se i živimo kao i ostali'

Oni više nisu negdje zaključani: 'Volimo se i živimo kao i ostali'
1

Osječki centar jedini u Hrvatskoj osobe s mentalnim problemima uključuje u društvo. Zahvaljujući njima, Branka i Draženko više nisu zaključani u ustanovi nego zaljubljeni žive zajedno.

VIDEO

Tata je imao shizofreniju, pa sam je i ja izgleda naslijedila. Kad sam imala 40 godina, oduzeta mi je poslovna sposobnost i od tada sam po raznim institucijama. Tako sam i upoznala Draženka, u Čepinu, gdje sam bila zatvorena 12 godina. Tad sam se prvi puta zaljubila.  Ispričala nam je to Branka Reljan (55). Ona i njezin partner Draženko Tavelli (45), koji se liječio od alkoholizma u raznim ustanovama, zahvaljujući osječkom centru za uključivanje osoba s mentalnim problemima u svakodnevni život, sad samostalno žive kao par.

Branka i Draženko svakoga dana dolaze u Centar za pružanje usluga u zajednici “Ja kao ti”. Taj centar je jedini u Hrvatskoj koji je realizirao nacionalni program deinstitucionalizacije osoba s mentalnim oštećenjima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Nacionalni program mora se provesti u 24 institucije koje skrbe o psihički bolesnim osobama do kraja 2018. Hrvatska je 2008. potpisala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom koja obvezuje da se svim psihički bolesnim osobama omogući život i rad u zajednici, a ne u ustanovama. 

- Ja sam iz Knina. Po zanimanju sam suradnik u nastavi. Studirala sam filozofiju i engleski, govorim dva jezika, ali sam školovanje prekinula jer sam se razboljela - kaže Branka.

Mlađe je slađe

Branka je od Draženka starija deset godina i u šali kaže da je “mlađe slađe”

- Prvo se raspitivao za mene, a onda me pozvao na kavu - otkriva kako su se upoznali. 

Draženko je u Čepin došao iz Koprivnice. Rano je ostao bez oca i majke. Puno je pio. Kad se počeo liječiti od alkoholizma, završio je na psihijatriji. Po zanimanju je autolakirer i volio bi naći pravi posao. Veseli se i kad radi u Centru, u šivaonici, gdje s Brankom izrađuje razne suvenire, jastučiće i dekice. Njih dvoje pravi su ekonomi pa su uštedjeli i od džeparca kupili televizor, a često odu u kino i na sladoled.

Zahvaljujući ravnatelju Ladislavu Lamzi (53), koji je u nekadašnjem Domu za psihički bolesne osobe radio gotovo 30 godina kao socijalni radnik, ovaj Centar je postao primjer odlično provedenog programa inkluzije osoba s mentalnim oštećenjima u svakodnevni samostalan život. O radu Centra nedavno je pisao i ugledni britanski list The Guardian.

Ladislav Lamza

Dom za psihički bolesne osobe u Osijeku, u Divaltovoj ulici, postoji još od 18. stoljeća i svojedobno je bio najveća ustanova takve vrste u regiji. Bila je to 1741. kućica u vinogradima, izvan grada, a od 1874. gradska bolnica i ubožnica na dva kata, s dubokim podrumom punim tajni, rešetkama na prozorima, vratima bez kvaka, samicama, sobama s 18 metalnih kreveta i trakama za vezanje.

Umobolnica smrti 

Umobolnica i ubožnica iz koje se nije izlazilo nikad i u kojoj se umiralo. I tijekom sljedećih decenija ta je zgrada, opasana visokim zidovima, ostala utočište za bolesne, a zadnjih 15 godina bila je dom za psihički bolesne osobe. 

- To je bio veliki sustav, nefunkcionalan za te ljude. Dovedeš ih tu, zatvoriš, oni gube posao, odvajaju se od obitelji, brakovi se raspadaju, prestaju se školovati, život im se prekida, ne zato što su nešto skrivili, nego zato što im se poremetilo zdravstveno stanje. A to je nedopustivo. Kad takvu osobu zatvoriš u takvu ustanovu, tu nema oporavka. Ja sam tu 29 godina, nitko se nije oporavio. Oni tu ne žive, oni samo jesu. Soba, kuhinja, hodnik, jedini su prostori u kojima se kreću, stalno su u papučama, pidžamama, ogrtačima... Polako ih i rodbina prestane obilaziti, izgube prijatelje... S vremenom prestaju imati želju za bilo čime, nadu da će se vratiti kući, volju da se nešto promijeni - priča Lamza, koji je na čelu današnjeg Centra za pružanje usluga već 13 godina. Upravo njegovim dolaskom na čelo ove ustanove stvari su se počele mijenjati. Radili su dan po dan, dio po dio. Mijenjali su izgled samog doma, na prozore vratili kvake, skinuli rešetke, odvezali one koji su bili zavezani, otvorili sva vrata koja su imali. Istodobno, puno se radilo s ljudima, na njihovoj edukaciji, na vraćanju samopouzdanja, uopće na vraćanju ideje da imaju pravo na život, na izbor, na svoju volju i želje.

Jedna od radionica centra


- Kad smo prvi put ljudima omogućili da samostalno žive u stanu bio sam jako zabrinut kako će se snaći. Došli smo u stan, donijeli namirnice i pitali ih što žele ručati. Oni su inzistirali da im napišemo što će kuhati. Kažem im - pa što god želite! Oni nisu znali ni što žele jesti. Bilo im je svejedno što će jesti, što odjenuti. Oni su izgubili svoje želje i očekivanja. Bilo je ružno spoznati situaciju da je sustav od ljudi napravio prazne ljude bez želja, očekivanja... Nekima je trebalo da se naviknu koristiti stolice u stanu jer ih u Domu nisu imali, a neki su morali učiti kako prijeći cestu na semaforu, koja valuta novca se koristi, koja je vrijednost svake novčanice, kako koristiti pećnicu ili perilicu - kaže Lamza.

Imaju i svoj kafić

Dodaje da su nekoliko mjeseci s ljudima vježbali kako se snaći u samostalanom životu. 

- U Centru smo napravili simulaciju stana, s kuhinjom, sobama, kupaonicom, stavili smo im unutra sve uređaje, da se nauče upaliti štednjak, perilicu, da se ne ozlijede s nečim. Malo vježbalište. Tu su naučili kuhati i spremati te brinuti o sebi - dodaje Lamza.

Svi štićenici koji zajedno stanuju imaju asistente, stručno osposobljene osobe koje im priskaču u pomoć kad god je to potrebno. Nakon što se uklope u zajednicu, tim osobama treba dati nešto da rade kako bi se osjećali korisnima i sposobnima. Neki uspijevaju naći neke lagane, povremene, sezonske poslove. Za one koji to ne mogu, Centar je osmislio niz radionica i poslova koje mogu raditi unutar Centra te tako zaraditi šest kuna po satu za džeparac.

Jedna od radionica centra


- Mogu raditi u šivaonici, u vešeraju, kafiću Mali odmor koji su sami uredili i sve vode u njemu, mogu uređivati vrt i plastenik, raditi na obradi drveta ili uramljivanju slika, mogu kuhati, plesti košare, slikati, plesati... - objašnjava Lamza. 

Centar sad ima 40 stanova za inkluziju. Od toga se 26 koristi, a 14 se preuređuje. Radom u radionicama štićenici imaju priliku zaraditi i do 400 kuna mjesečnog džeparca kojim si mogu kupiti što god požele. Svi troškovi života su im plaćeni. Najdulje od svih zatvorena u instituciji bila je Gabrijela Butorac (80), koja se u domskom sustavu našla još kao mala djevojčica nakon što je ustanovljeno da je dijete s intelektualnim poteškoćama. Čak 53 godine je u sustavu, a posljednje tri živi u stanu s još dvije osobe.

Volimo se šetati

- Jako volim biti u stanu. Svakoga jutra idem u trgovinu po kruh i mlijeko te sve što nam treba. Idemo zajedno u šetnje kad je lijepo vrijeme, a u Centru zalijevam cvijeće i brišem prašinu - kaže smiješeći se Gabrijela. Više nema nikoga svog, ali mnogi od štićenika ponovno su obnovili kontakte sa svojim obiteljima.

To je uspjelo i Zvjezdani Krpeljević (52), koja je odrasla u dječjem domu u Vinkovcima i roditelje nije nikad upoznala. Prije nego što se razboljela radila je kao čistačica, a imala je supruga i četvero djece.

Gabrijela Butorac (80)

Živjela je u Križevcima. Najmlađi sin koji ima cerebralnu paralizu živi u udomiteljskoj obitelji i nije ga godinama vidjela jer ne zna gdje je. Danas kontaktira s troje djece koji je posjećuju, a ima i sedmero unučadi. Samostalni život donio je radost i Ružici Vidaković (52) te Zoranu Štihu (54). 

- Upoznali smo se u Domu u Nuštru. On je tamo došao kao branitelj s PTSP-om iz Popovače i Vrapča, gdje je prethodno bio. Ja sam došla iz sigurne kuće u Vukovaru. Pobjegla sam od supruga nasilnika. Oboje smo više od 10 godina u institucionalnom sustavu i kad se pojavila prilika da živimo samostalno, odmah smo je prihvatili i potrudili se da sve to uspije. Sad živimo zajedno sami u stanu već tri godine i preporodili smo se - kaže iskreno Ružica Vidaković (52) pokazujući fotografije svoje djece i unučadi s kojima redovito kontaktira. 

- Mislio sam da neću preživjeti Vrapče, ali dogodilo se sve ovo i mogu reći da je to san koji nisam mislio da ću doživjeti - nadopunjava Zoran svoju Ružicu.

Ništa se nikome ne nameće

Nikome od od štićenika ništa nije nametnuto. Imaju pravo birati sustanare, izreći nezadovoljstva. 

- U slučaju nekih kriznih stanja, kojih ima kao i u životima svih nas, uvijek mogu doći u Centar na dan ili dva, porazgovarati s nama i ponovno se suočiti sa životom. Učimo ih da imaju prava kao svi drugi ljudi, da imaju odgovornosti, da su sposobni za bilo što. To je okosnica oporavka i povratka u normalni život - zaključuje Lamza. 

Nada se da će i druge hrvatske ustanove uvidjeti da je ovaj način najbolji način funkcioniranja za te ljude, iako to znači više posla i odricanja za sve djelatnike u sustavu.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

Komentari 45
VIDEO

Izađite iz mora, vrijeme je opet za kapute! Evo kada stiže nagla promjena, minusi i snijeg...
VREMENSKA PROGNOZA

Izađite iz mora, vrijeme je opet za kapute! Evo kada stiže nagla promjena, minusi i snijeg...

Prema norveškoj stranici yr.no, temperature će idućeg tjedna u dijelovima Hrvatske ići i ispod nule. U Zagrebu, primjerice, će idućeg utorka najniža temperatura biti 1 stupanj Celzijusov.

Zoran Milanović se oglasio nakon odluke Ustavnog suda
REAKCIJA PREDSJEDNIKA

Zoran Milanović se oglasio nakon odluke Ustavnog suda

Nakon odluke Ustavnog suda obraćanje javnosti najavio je vođa SDP-a Peđa Grbin, a Zoran Milanović kratko se na Facebooku oglasio znakovitom porukom
Neslužbeno doznajemo: Ustavni sud odlučio da Milanović ne može biti na listi za izbore!
PRATITE NA 24SATA

Neslužbeno doznajemo: Ustavni sud odlučio da Milanović ne može biti na listi za izbore!

Šef SDP-a Peđa Grbin objavio da postoji plan B u slučaju da Ustavni sud odluči da se Milanović ne može kandidirati dok je predsjednik