Otkrivali su svoje blizance iz munjenih arijevskih pokusa

"Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu" - David Lagecrantz, Fraktura

Dosta se zanimljivo zavrtjela priča s trilogijom "Millenium", sa Stiegom Larssonom i s "novim Stiegom Larssonom" – Davidom Lagercrantzom. Nit je to više trilogija, jer ima više od pet nastavaka, nit ju je u potpunosti napisao originalni tvorac famozne junakinje Lisbeth Salander i novinara Blomkvista koji i dalje održavaju čudnu vezu. Naime, dobro je poznato da je, nakon što su Larssonove knjige objavljene posthumno, nastala prava gužva oko autorskih prava.

S jedne strane, njegova nevjenčana supruga zahtijevala je svoj dio, ali su se brat i otac ipak dočepali prava na objavljivanje. Možda je u cijeloj priči manje poznato to da je Larsson putem oporuke koju je sastavio još sedamdesetih, imovinu ostavio današnjoj Socijalističkoj stranci, tadašnjoj Komunističkoj radničkoj ligi.

Bez obzira na Larssonovu socijalnu osviještenost, obitelj je očito prepoznala zlatnu polugu u njegovim knjigama, pa je tako za daljnje pisanje nastavaka o Lisbeth onako kako bi ih pisao sam Larsson, odabran David Lagercrantz, novinar i autor svjetski poznate biografije o Zlatanu Ibrahimoviću. Poznata su Larssonova socijalistička uvjerenja koja dosta eksplicitno izbijaju iz njegovih prijašnjih romana, a Lagercrantz se nastavio držati ljevičarstva ovog švedskog brenda. U najnovijem nastavku prevedenom u zaprešićkoj Frakturi, dakle petoj knjizi serijala pod nazivom "Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu", gospođica Salander nalazi se u ženskom zatvoru. Međutim, Lisbeth k'o Lisbeth, i dalje kopa po svojoj prošlosti, i to tako što podjarmi glavnog čuvara u zatvoru i posluži se njegovim kompjuterom. U priču je uključena i činjenica da Lisbeth ima sestru blizanku i da je Lisbeth, prošavši kroz sustav socijalne skrbi u djetinjstvu, bila dio nekog čudnog eksperimenta čiji korijeni sežu još u pedesete godine prošlog stoljeća. "Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu" doista se drži Larrsonove politike, a Lagercrantz je u potpunosti unio u roman suvremeni aspekt povećane islamizacije i prodora emigranata u Europu.

Tako se s Lisbeth u zatvoru nalazi Farija Kazi čija je obitelj radikalno islamizirana i koju u zatvoru zlostavlja zločesta ženturača Benito koja ne preže ni pred kakvim vidom sakaćenja, premlaćivanja, prijetnji i sijanja općeg terora u zatvorskoj jedinici. Mladić u kojeg se Farija zaljubila, ubijen je pod čudnim okolnostima, a Lisbeth, Blomkvist i inspektor Bublanski zdušno surađuju ne bi li raspetljali ovaj gordijski čvor. Međutim, ne samo da Lagercrantz upliće muslimane u radnju, nego on stvara još jedan rukavac radnje i sije priču o bogatašu Leu koji odjednom, primjećuje Blomkvistova ljubavnica Malin, postaje dešnjak, dok je cijelo vrijeme njihova ljubovanja bio ljevak. Ipak, taj Leo - baš kao i Lisbeth - ima brata blizanca od kojega je razdvojen pri rođenju, a doznajemo i to da su i njih dvojica i Lisbeth i sestra Camilla bili dio okrutnog eksperimenta koji je stasao u prilikama općeuvažene eugenike kao nastojanja da se ustanovi što to Šveđane čini kakvi jesu; što ih čini Šveđanima, najboljima. "Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu" tako postaje romaneskna paleta kriminalističkog trilera ispunjenog mučkim ubojstvima, društvene analize srozavanja socijalne skrbi i tajnih pokusa nad djecom koje su institucije zatajile. Istovremeno je to objektivni prikaz najnovijih društvenih kretanja u kojima se više ne može zanemariti da migranti iz Afrike i Azije mijenjaju socijalni organizam države kao što je Švedska.

I tako se Lagercrantz trudi suprotstaviti dvije radikalne strane: radikalnu islamizaciju i pseudoznanost koja se nekako kroz godine nadovezala na bljutavštinu stavova o čistoj arijevskoj rasi. Dosta toga saznaje se kroz pripovijedanja Lea i blizanca mu Daniela, iz Lisbethinih provala u državne komunikacijske alate i institucije, ali i pomoću Blomkvistove sposobnosti da svaku ženu natjera na svoj mlin kako bi saznao koji komadić slagalice nedostaje. Da je zanimljiva knjiga – jest; da je pomalo predvidljiva – jest. Ali predvidljiva je na način na koji je pomalo predvidljiv svaki krimi-triler koji dopadne u ruke već prekaljenom uživatelju u tom žanru. Makar, doista bi bila šteta da je Larssonova junačka priča u jednom trenutku zamrla jer i dalje ima određenu dražest mračne Švedske i potpuno živopisnih junaka kojima su tragedije ugravirane u srca. Larsson je umro od zatajenja srca u dobi od pedeset godina jer je dizalo bilo pokvareno; morao je na sedmi kat, a nije mu se baš čekalo. I tako je ova tragedija postala prijelomna točka za Davida Lagercrantza koji se svim silama trudi ući u Larssonove cipele, piše Express.hr.