U obilasku terena s Crvenim križem po selima oko Gline iza svakih vrata stajala je jedna osoba ili obitelj sa svojom pričom. Najviše onoj o zaboravljenosti ovog kraja. Sat vremena od Zagreba
S CRVENIM KRIŽEM NA TERENU
'Ova tragedija nas je ujedinila, nas dvije sada živimo skupa'
Teško mi je ‘ćerce. Živim sama, nemam nikoga od obitelji. Teško je sama leći, u strahu da bi opet moglo zatresti - priča nam s knedlom u grlu Marija Bartolić (78), baka iz zadnje kuće na kraju sela Mala Solina u okolici Gline.
POGLEDAJTE VIDEO: Crveni križ obilazi sela u okolici Gline
Pokretanje videa...
02:01
Tamo sam ju srela u nedjelju, kad sam se s Crvenim križem Karlovačke županije zaputila na razvoženje potrepština u okolna sela. Njihov je konvoj u nedjelju rano ujutro krenuo put Gline. S njima sam se našla u glinskoj pilani gdje se trenutno nalazi logistički centar Crvenog križa Gline. Veliki prostor, pun drvne građe, sada je preraspodijeljen u punktove - po slovima i brojevima. Na svakom od njih nalazi se razvrstana: voda, hrana, dječja hrana, odjeća, obuća i sve ostale potrepštine.
Društvo Crvenog križa Karlovačke županije ujutro je dobilo uputu te su se rasporedili po glinskim selima, svako od vozila s pripremljenim paketima. Ja sam bila raspoređena s ekipom koja je obilazila: Donje Jame, Glinsku Poljanu, Gornje Jame i Veliku i Malu Solinu. Plan je bio kucati od vrata do vrata te vidjeti što treba svakom od stanovnika. Iza svakih vrata, stajala je jedna osoba ili obitelj sa svojom pričom. Najviše onoj o zaboravljenosti ovog kraja. Kraj svijeta na četrdesetak kilometara od Zagreba. Staro stanovništvo koje živi od malih mirovina i ono nešto malo poljoprivrede koju sa teškim godinama na svojim ramenima mogu obavljati.
Tako i baka Marija s početka priče. Njena je kuća u potpunosti popucala iznutra, no ona se sakrila u jedini kutak koji je ostao siguran. Vrijeme ipak, bez obzira na hladnoću, provodi u društvu svojih kokica.
- Živim od njih i od nešto malo svoje mirovine, ali ne žalim se. U ovom potresu me barem posjete ljudi pa malo popričamo, to mi znači više nego bilo koja pomoć - skromna je, iako u svojoj kući nema tekuće vode. Ona i gotovo svi stanovnici na koje smo naišli vodu piju iz bunara. Neki od njih ostali su u potpunosti bez vode koja je ‘propala’ u zemlju zbog toga što se zemlja tijekom potresa pomaknula.
U sličnim uvjetima, skromne žive Marija (80) i Nada (61) Pentek, mama i kćer iz Glinskih poljana.
- Bolesna sam i ja i kćer, ona čak više od mene pa ju ja pazim. Njena se kuća sravnila sa zemljom, dok je moja koliko toliko čitava, pa smo zajedno. Zapalimo vatru, donesu nam za jesti i piti. To nam je dosta - kažu mi i razvlače osmijeh preko lica dok se s njihovog dvorišta čuje pijetao.
Marija također živi od male mirovine i poljoprivrede.
- Imala sam ti ja tu životinja, ali pala sam i ozlijedila rame, tako da su mi kokice sve što imam. Ali snađem se, malo jedem jer sam stara, ide valjda to tako s godinama - priča mi.
Nešto kuća iza njezine, srela sam Ankicu Šanović (60), skromnu ženu koja se brine za svog bolesnog oca (91).
- Ma nemojte meni ništa, samo kruh eto, odnesite kome više treba - odgovara nam na pragu trošne drvene kućice. Žive jedino od poljoprivrede, krave Milke i kokica. Iako smo ju u nekoliko navrata pitali je li sigurna da joj ništa ne treba, kaže da je dovoljno što smo s njom stali popričati.
Ti skromni ljudi, na kraju svijeta i na pragu glavnog grada sretni su jer ih se netko sjetio. Crveni križ, volonteri, ljudi koji stanu da ih priupitaju je li im potrebna pomoć. Topla riječ, kratak razgovor, ono je što im najviše znači.
No ne samo sad u teškim vremenima, već i bez njih. Zar nam je zaista trebala tragedija da ih pitamo kako su?
S Crvenim križem podijelili smo gotovo sve pakete koje smo imali. Usput smo naišli na mnoge ljude koji su dijelili pomoć na svoju ruku, obilazeći ih po selima. S njima smo nerijetko zastali i koordinirali se oko pomoći. Bili svjetlo zaboravljenim ljudima kojima najviše od svega treba naših 10 minuta vremena.
Nadam se samo da ih kada se početna solidarnost ugasi, a na terenu ostanu samo vatrogasci, policija i Crveni križ, mi, obični građani nećemo zaboraviti. Da ćemo stati kraj bake Marije, odnijeti joj svjež kruh i mlijeko i pomoći nahraniti kokice dok nam ona prepričava anegdotu iz svog života. To zadnje, najviše će joj značiti.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
