Ova zemlja ne smije biti mjesto kojim vladaju strah i mržnja

Sad je, zapravo, već i nebitno kad i kako je sve počelo. Jeka jednoga glasnog ustaškog urlika “Za dom spremni”, pod krinkom domoljublja, proširila se proteklog ljeta iz Bogovićeve ulice, preko zagrebačkog i sinjskog hipodroma, sve do Benkovca, Šibenika i nogometnih stadiona, glasno je odzvanjala i u Saboru i na ulicama te kulminirala gnjusnim terorom u Splitu nad djecom i starcima iz Novog Sada. Ostavila je vidljivog traga na fasadama zgrada hrvatskih pisaca te na zidovima društvenih mreža koje su pune trolova i huškača. Međutim, bitno je da posljedice osjećaju svi oni koji nisu na liniji zabranitelja, revizionista i crnih kapuljača. Nelagoda, mučnina i strah prožimaju normalne i razumne građane ove zemlje, ne samo zbog onoga što vide i čuju nego još više zato što sve prolazi bez posljedica. Jer institucije gledaju i ne reagiraju.

Imamo premijera koji je, do slučaja u Splitu, dedramatizirao incidente, predsjednika Sabora koji je pustio da pod krovom parlamenta zastupnici uzvikuju ustaške parole bez posljedica i da šarlatani negiraju genocid, predsjednika Republike čija je čuvena oštrica naglo otupjela. Imamo ministre koji nam tumače “nove hrvatske vrijednosti”, policiju i DORH koji tapkaju u izvidima i procedurama, dok suci oslobađajućim presudama o ZDS-u ustašoidima samo daju krila. Imamo desno krilo vlasti, koje daje podršku nasilnicima, i lijevu oporbu, koja je dugo, predugo spavala.

Postoji, nasreću, i onaj dio društva koji otvoreno i glasno govori te upozorava na posljedice, kao što postoje i mediji koji ne misle šutjeti. Ovo ne smije biti zemlja straha ni za njene građane ni za goste. Zadatak za sve grane vlasti zapravo je vrlo jasan: Ugasite mrak. Dopustili ste da se ovo razmaše, sad to i raščistite. Prije nekog sljedećeg Splita.