Ove su se četiri dame na dan razornog potresa 29. prosinca 2020. na Banovini našle na potpuno različitim mjestima i u potpuno različitim situacijama. Premda je i njima život bio ugožen, sve su četiri, poput mnogih drugih baka, majki, kćeri, prijateljica i kolegica, potrebe drugih stavile ispred svojih potreba. I kako kažu sve četiri, u tome ne vide ništa neobično ili posebno. Učinile bi isto to ponovno. I upravo su zato ove istinske heroine Banovine zaslužile ispričati svoje priče.
ŽIVOT S BRANKOM U sportskoj odjeći i s crnim markerom maršira po kući i zapisuje gdje čekaju pomoć
Prošlo je 69 dana od prvog velikog potresa na Banovini. Dogradonačelnica Gline, Branka Bakšić Mitić (59), radni dan počinje u šest sati.
Radi sedam dana u tjednu, 20 sati na dan.
- Dan mi nema dovoljno sati. Da ima i 100 sati, ja bih opet bila u pogonu - govori nam.
- Ne znam otkud joj snage za sve to - kaže njen muž Dinko i dodaje:
- Ovo čudo zvoni od jutra. Kad nju ne mogu dobiti, onda ljudi zovu mene. Branka maršira kroz kuću. Dok razgovara na jedan telefon, drugi ne prestaje zvoniti. Javlja se na oba paralelno, velikim crnim markerom zapisuje adrese i imena na bijeli papir.
- Ajmo, idemo - dvije su riječi koje smo najčešće čuli od nje. Za nju nema stajanja, čak ni uz oštećenja na njenoj kući i brigu za kćer i unuku. Uz sav stres, Branka uvijek izgleda isto. Plavu kosu podignula je kopčom, u sportskoj odjeći, uvijek u pokretu.
- Još 50 ljudi nema kontejner. Moramo to što prije riješiti, ne mogu ljudi spavati na zemlji ili u ruševnim kućama. Gle koliko je prošlo, a ni gradonačelnik ni država još nisu sve riješili - govori nam Branka.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Ajmo, idemo tu dalje u ulicu, ljudi čiste cestu, moram ih obići - daje nam upute.
Sjedamo u auto i idemo na iduću lokaciju, u centar Gline.
- Gradonačelnik je podijelio ove poslove, ali to nije dovoljna pomoć. Ljudima treba krov nad glavom, treba im hrana, lijekovi - objašnjava nam.
- Branka, Pleter nam ne želi dostavljati hranu zbog žute naljepnice - govori joj jedan čovjek.
- Molim? Riješit ću ja to. Koja je to ulica? - brzo ispituje Branka.
- Vidite ovo? Medved je rekao na televiziji da će svatko dobivati obrok, bez obzira na naljepnicu. Ovako je svaki dan, ljudi ne dobivaju ono što im treba i ono na što imaju pravo. Jučer sam bila kod jedne gospođe, 92 godine ima. Nema kupaonicu ni WC, a u kuću ne može. Sad joj pokušavam srediti da joj se dovede neki montažni sanitarni čvor, ne može tako živjeti. To su priče od kojih ti srce pukne, svaki dan je tako. Srce mi puca nekoliko puta dnevno - priča nam.
Drugi muškarac joj objašnjava da bi trebalo kontejner za šutu koju čiste premjestiti bliže ulici u kojoj rade.
- Tu ga trebate? Sad ću poslati nekoga. Piši moj broj telefona, ako se ne javljam, pošalji mi poruku na ‘fejsu’. Što god da treba, zovite - daje mu upute.
Ljudi vape za pomoći, a ona nema podršku ni gradonačelnika ni gradske uprave.
- Nisam mogla dobiti službeni automobil za obilazak terena, a imamo ih. Na kraju mi se nije dalo svađati se pa sam digla kredit i kupila ovaj polovni. Ima pogon na sva četiri, pa mogu ići i gore u sela bez struje. Na početku me dočekao mrtvi štakor u cvijeću u uredu. Kad sam poslala cvijeće za jednu komemoraciju, iz cvjećarnice su rekli gradonačelniku da ne potpiše taj račun u ime grada jer sam četnikuša. Uz sve ovo, borim se i s onima s kojima bih trebala surađivati za dobrobit građana. Ljudi su svakakvi, ali ne obazirem se. Moj posao je pomagati ljudima. Nije bitno tko su, odakle su i kakvi su. To su ljudi koji su ostali bez svega i moramo im svima pomoći.
BLATNJAVA SAM PSE SPAŠAVALA OD MUKE Blanka se više brinula o napuštenim i mučenim psima nego o svom srušenom domu. U kampci spava sa sedam ljubimaca
Ispričavam se na kaosu, ovdje je nastao improvizirani sabirni centar, govori Blanka Capić (42), voditeljica “običnih žena” okupljenih u Maminim šapicama.
- Mi nismo udruga, azil, šinteraj, mi smo samo luđakinje koje vole životinje i trude se pomoći - objašnjava.
Oko njenih nogu skače sedam pasa.
- Nakon što je udarilo, izimprovizirali smo kakav-takav krov nad glavom tu u dvorištu. Aleksandra iz Čakovca primila je one pse koje sam tad imala na smještaju jer je ovdje bilo preopasno. Uz to, ljudi su dolazili ovdje tražiti hranu za svoje životinje. Uskoro sam od osobe koju zovu za pse i mace postala i osoba za stoku, pa za ljude. Tu smo spremali donacije - pokazuje nam na dva šatora u dvorištu. Unutra je odjeća koju zasad nitko ne treba.
- Sortiram je, trebat će uskoro sigurno. Odavde je svaki dan izlazilo 10 tona životinjske hrane koju smo dostavljali diljem Banovine. To je bio kaos. Zbog kiše i snijega ovdje je bilo blato do koljena. Nakon par dana nasuli smo šljunkom, a nas desetak tiskalo se u ovoj maloj kamperici. Telefon mi je zvonio kao lud. Sakupljali smo i donacije za hranu, smještaj, liječenje i kastraciju životinja koje smo spašavali - prisjeća se.
Svaki od njenih pasa ima svoju tužnu priču. Spašavala ih je od premlaćivanja, izgladnjivanja, gašenja čikova po tijelu i sigurne smrti. I u tom kaosu zaboravila je misliti na sebe.
- Zadnjih dana sređujem sve ove donacije, palete, pospremam dvorište. Ne mogu više ovako živjeti. Kuća mi je popucala, a ovaj tu vanjski objekt morat ću rušiti i ispočetka zidati - priča nam.
Ispred kuće su tri automobila, svaki u jedva voznom stanju.
- Ovisi kako koji radi, njime razvozim pomoć. Pet volontera je uništilo svoje automobile na terenu. Gorivo smo sami plaćali. Vozili smo i po najvećim brdima, šumama, snijegu, ledu... Nismo tražili ništa za sebe, bitno nam je samo da spasimo životinjice, a i ljude.
INTUBIRALI SMO PACIJENTE DOK SE SVE TRESLO Kaos u sisačkoj bolnici obuzdao je tim na čelu s Draganom Aleksić, oni su pacijente u potresu zbrinuli na sigurno
Sitna žena toplih očiju i velikog osmijeha vodi nas na treći kat, gdje je bio njen ‘JIL’, Jedinica intenzivnog liječenja. Taj dio bolnice postao je Covid-odjel.
Dragana Aleksić (38) radi kao glavna sestra Odjela za anesteziologiju u OB “Dr. Ivo Pedišić” u Sisku. Na dan velikog potresa, tog 29. 12., bila je u sobi za presvlačenje.
- Sjedila sam s kolegicama, taman smo skinule zaštitna odijela kad smo čule buku, kao nekakva detonacija. Onda je krenulo tresti i istrčali smo na hodnik. Ja se toga ne sjećam, ali kažu mi da sam vikala da svi dođu pod štok, da se brzo maknu - prepričava nam.
Ispod njenih nogu pod se doslovno razdvojio.
- Počelo je pucati taman između mojih nogu. Kad je stalo, brzo smo počeli intubirati jednog po jednog pacijenta i odvoditi ih na sigurno. Jedan doktor bio je na telefonu s Ministarstvom i drugim bolnicama, mi intubiramo pacijenta, relaksiramo ga, liftovi ne rade, pa ga nosimo ručno dolje, dečki nose opremu, pacijent se stavlja u vozilo Hitne pomoći i voze ga u drugu bolnicu. To se sve događa ovdje, a ne znamo koliko nam ozlijeđenih dolazi. Organizirali smo se tako da je jedan dio dočekivao ozlijeđene, drugi dio se brinuo za postojeće Covid-pacijente, a treći se brinuo da svih 15, koliko ih je bilo na respiratoru, što prije preselimo na sigurno. Nisam tu samo ja, tu su kolegice i kolege, oni koji su bili na poslu, ali i oni koji su taj dan trebali biti slobodni, navijači koji su nam došli pomoći... - prepričava nam skromna Dragana. Zahvaljujući njoj i svim njenim kolegicama i kolegama, zbrinuli su sve pacijente i primili sve ozlijeđene koji su im došli.
- Telefoni u početku nisu radili, pa nismo znali što se događa kod nas doma. U cijeloj toj zbrci i strci počele su nam dolaziti poruke o našim srušenim kućama. To je sve bilo adrenalinski i šokantno. Prva misao bila mi je da ćemo svi umrijeti. Ali evo, nasreću, tu smo i svi su dobro - priča nam.
U potresu je stradala i njena kuća, ali za nju je to najmanja briga.
- Kažu da je ovo jako stresan posao, ali da se ponovno rodim, opet bih ga radila. Bez potresa, ako mogu birati - završava uz smijeh.
VOLONTERIMA JE BILA I MAJKA I KUHARICA Ivančica ima četvero unučadi i petero djece. Dobrovoljcima koji su pomagali nakon potresa dala je smještaj
Paintball centar Ivančice Marčinko Kudlek (46) više od dva mjeseca služio je kao dom volonterima, njenim susjedima iz Nebojana i njenoj obitelji.
Drveni bungalovi preživjeli su potres, vanjska kupaonica je ostala uporabljiva, a Ivančicino gostoprimstvo nije izblijedilo.
- Prvih desetak dana su tu kod mene spavali susjedi koji su ostali bez kuća, a još nisu bili dobili kontejner ili kućicu. Svaki dan ovamo su dolazili volonteri, spavali su tu kod mene i dečki i cure iz Splita, Zagreba, Šibenika, Osijeka. Ništa to nije bilo dogovoreno, oni su dolazili pomagati pa, kad bi shvatili da moraju ostati još par dana, nekako bi našli put do mene. U jednom trenu nas je bilo preko 20. Moj broj telefona se proširio po cijeloj Banovini, zvali su me moji bajkeri, organizirala sam te donacije, grijalice, kućice, nema što nisam. Znali su me zvati i u četiri popodne i u tri ujutro.
Što sam mogla, to sam i napravila, ja ne mogu živjeti drugačije nego da pomognem gdje god mogu - priča nam.
Uz kuću, Ivančici je stradao frizerski salon u centru Petrinje.
- Gle, moje glavno oružje ti je osmijeh. Ja sam pozitivna žena, volim se smijati i, dok god se smijem, znači da će se sve riješiti. Sad smo polako počeli vraćati u funkciju paintball centar, imamo jednu momačku i rođendan, a kupila sam i neko zemljište gdje će mi biti montažni frizeraj. Život mora ići dalje - priča nam.
Ne pada joj na pamet odlaziti iz svoje Petrinje i Nebojana.
- Mi smo ovdje doživjeli sve. I rat, i elementarne nepogode, i potres. Ako odemo, što ćemo onda? Trebamo ostati i pokrenuti se i sami. Ne smijemo čekati državu da nam sve da, moramo krenuti. Tko se ne pokrene, neće ni živjeti. A šteta, jer Banovina je prekrasna - objašnjava nam.
Ivančica je majka petero djece i baka četvero unučadi, a neki od volontera koji su bili kod nje kažu da je od prvog dana i njima bila kao majka.
- Ona se neće hvaliti time, ali smjestila nas je, nahranila nas, oprala nam, grlila nas je... Došli smo pomagati njoj i njenim susjedima, na kraju je ona pomogla svima nama - govori nam volonterka Ana.
Nakon što se sve sleglo, Ivančica i njena obitelj krenuli su u spašavanje ostataka svojeg života.
- Trebat će nam neko vrijeme da se sve unormali. Pukao nam je ovaj bazen, pa ćemo ga trebati osposobiti za goste koji će, valjda, doći. Ali znate što, sve se to može. Kako su mogli svi oni silni ljudi dolaziti pomagati, možemo i mi naći snagu. Život ide dalje, samo treba ostati nasmijan.