Ovo je razlika: Putin se, za razliku od Bidena, ne plaši svojih atomskih bombi

Čini mi se da je to bilo već drugoga dana ruske agresije, kada je Biden rekao da Amerika u Ukrajini ne može vojno intervenirati, jer da bi to značilo početak nuklearnoga rata. Dan ili dva potom, nakon što su se iz Finske čuli glasovi o pristupanju ove tradicionalno neutralne zemlje Nato paktu, glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, Putinova rotvajlerica Marija Zaharova, zaprijetila je Finskoj, ali i Švedskoj, da će njihovo eventualno pristupanje Natu “imati ozbiljne vojne i političke posljedice koje će od Rusije zahtijevati recipročne korake”. Kako je legenda o ukrajinskom priključenju sjevernoatlantskome vojnom savezu bila povod Vladimiru Putinu da Ukrajincima odrekne nacionalni i ljudski subjektivitet, te da provali u Ukrajinu, premda je rečena legenda bila godinama ili desetljećima daleko od svoga eventualnog ostvarenja, Putinova prijetnja upućena kroz ženska usta Finskoj i Švedskoj, koje poprilično brzo, već koliko sutra, mogu ući u Nato, znači samo jedno. U trenucima dok provaljuje u Ukrajinu, on prijeti Švedskoj i Finskoj da će i protiv njih zaratiti. A kako su obje zemlje članice Europske Unije, napad na njih značio bi nešto mnogo više nego napad na Ukrajinu, koja je bila dio Sovjetskog Saveza, pa premda je čak i tad Ukrajina imala svoju fotelju u Ujedinjenim narodima, iz ralja tog saveza, danas ljupkih ralja Marije Zaharove, nikad se nije izvukla. Pa ne samo da je Putin tretira kao vlastiti teritorij, nego i Biden to prihvaća kada kaže da Amerika zbog prijetnje nuklearnog rata u Ukrajini ne može vojno intervenirati.

Ono što je, međutim, indikativno, a što nitko u ovih desetak dana koliko traje rat za novu podjelu svijeta nije u našim medijima primijetio, jest razlika između Bidena i Putina u doživljaju vlastitoga nuklearnog oružja, iz koje onda proizlazi i spremnost da se negdje ide ili ne ide u rat, te samim tim i da se pod svaku cijenu brane ili ne brane vlastita uvjerenja, načela, društvenopolitički ideali. Još jednom da ponovimo: Marija Zaharova Finskoj i Švedskoj prijeti ratom. Sasvim moguće i nuklearnim ratom.

JEZIV GOVOR Putin: Ukrajinci i Rusi su isti narod, ali ti neonacisti drže zatočene čak i kineske studente

Razlika između Josepha Bidena i Vladimira Putina, koja je ujedno i razlika između svih europskih vođa i Putina, u tome je što se Biden jednako plaši vlastitoga i suparnikova nuklearnog oružja, dok Putin sasvim slobodno, čak i pomalo opušteno, pujdajući svoju rotvajlericu da svijetu prenese ono što on tom svijetu ima reći, svojim atomskim oružjem prijeti. I takvom prijetnjom stječe golemu, doista zastrašujuću stratešku prednost, ali sad više ne u ratu u Ukrajini, niti oko Ukrajine, nego on na takav način stječe stratešku prednost u cijelome svijetu, i praktično na svakome pedlju planeta. A nakon što zaprijeti Putinova Maša, i nakon što se Zapad isprepada, a Hrvati navale na kalijev jodid, pojavljuje se i Sergej Lavrov, da razradi prijetnju i održi razinu straha. U osnovi, situacija je to kao iz neke mračne periferijske krčme, koju terorizira nasilnik s automatskom puškom u rukama. Istina, i krčmar ima istu takvu automatsku pušku, ali ona mu visi oko vrata ili s ramena samo kao neki višak, smetnja i prokletstvo. Pa premda su de jure dvije puške u krčmi, de fakto puška je samo jedna. Jer krčmar se ne usuđuje dići pušku na nasilnika, jer nasilnik ima pušku. I onda njegove puške kao da ni nema. On se ne usuđuje zato što ima ženu, djecu, bašču s obijeljenim deblima uredno obrezanih voćaka, ima garažu i auto u garaži, televizor, a na njemu Netflix. Ima krčmar i svoj sretan i ugodan život, s kojim je sasvim nespojivo ono što može proizaći iz puške koja mu se klati oko vrata. Ta puška križ je njegova urednog i sretnog građanskog života. Za razliku od njega, nasilnik koji je upao u njegovu krčmu već je prethodno malo popio, kod kuće ima nesređenu situaciju, svega mu je previše, a ništa mu ne radi. Žena je pobjegla od njega, naokolo vrzmaju se nekakve ljubavnice, čopor raspuštene i divlje djece, automobilski krš na dvorištu, i sve je tako zapušteno i zaraslo, a pritom toliko besmisleno prostrano da je on od svega digao ruke i pošao u kafanu. Da bi ga tamo čuli, ponio je oružje. I sad je s tim oružjem u prilici da ostvari sve svoje ciljeve. To može učiniti na dva načina: da ih sve natjera da rade ono što on želi, i da ih praktično pretvori u svoje roblje, ili da ih, ako se budu opirali, sve zajedno pobije. A zajedno s njima i samoga sebe.

POSLAO DRAMATIČNI APEL Zelenskij: 'Ako padne Ukrajina, Putin će napasti istočnu Europu. Moram razgovarati s njim...'

Biden je krčmar, Putin je nasilnik s automatskim oružjem u krčmi. Uloge su podijeljene, ishod je izvjestan. Pobjeđuje onaj koji nema što da izgubi, a poražen biva onaj koji nije spreman žrtvovati svoj životni komfor, naš zajednički način života, veliku iluziju i blagodat kapitalističkog sustava. U sučeljavanju Zapada i Istoka, koje se munjevito zbilo sredinom veljače 2022, pojavio se jedan nadasve zanimljiv argument na strani Istoka, koji je apsolutno smrtonosan po Zapad: argument društvenog siromaštva, te jada, nereda i beznađa koji iz siromaštva proizlaze, protiv unutarnje korumpiranosti, emocionalne i moralne potrošenosti, koji proizlaze iz višedesetljetnog gomilanja potrošačkih blagodati i ugoda koje iz njih proizlaze. Siromahu je lakše podnijeti smak svijeta. Zato će Putin spremno zaigrati na mogućnost smaka svijeta, i na taj način smrtno uplašiti čovjeka na Zapadu, pa i samog Bidena. On će se besramno lako odreći Ukrajine, i svoje će europske kolege navesti da se jednako tako besramno odriču te velike zemlje i njezina naroda, kojima su obećavali svoje prijateljstvo i ljudsku bliskost, što će zatim i sve nas, njihove podanike, dovesti u priliku da se besramno lako u korist ugodna života odreknemo vlastite ljudskosti. Sve to će se dogoditi u prva dva dana rata.

A onda će Marija Zaharova prenijeti Putinove prijetnje Finskoj i Švedskoj. Pa će joj onda prisnažiti Lavrov. I mi ćemo te prijetnje, uglavnom, prečuti. Biden će se praviti kao da ništa ne čuje, ili je doista već toliko star, dementan, inkontinentan, gluh da ga, kad zahrče, ne budi cjelonoćni bijesni lavež iz Putinove avlije. On će, pak, ići dokle bude mogao. Uostalom, zar vam se ne čini da je i sam pomalo iznenađen mjerom u kojoj je Zapad paraliziran od nelagode i straha pred njegovim divljanjem? Da je tad mogao pretpostaviti što će se događati, Putin bi ovo učinio već 2014, kada je osvojio Krim i Donbas. Onda će vrlo glasno podići borbenu spremu svoga atomskog naoružanja na najviši stupanj pripravnosti. A senzacionalistički će mediji naokolo prenositi mudru analizu jednoga od njegovih novinarskih prvaka, koji će lakonski ustvrditi: što će nam svijet ako nema Rusije!

RAT U UKRAJINI Kotromanović: 'Putin neće prihvatiti pregovore dok ne bude imao Kijev na dlanu'

On se neće zaustaviti onoliko dugo koliko dugo mu Zapad ne bude pružao otpor. To je fizikalna zakonitost. Inercija naglo otkrivene muške moći. U tom smislu doista nema neke razlike između Karadžića i Mladića, ili Slobodana Miloševića, od prije tridesetak godina, i Vladimira Putina, danas. Oni su išli dokle se moglo ići. I nije bilo govora o zaustavljanju. Putin će ići do onih granica koje će Bidena i gospu Europu u izboru između Sudnjega dana i izdaje Ukrajine, između Sudnjega dana i izdaje Balkana, između Sudnjega dana i izdaje Švedske i Finske, napokon izabrati Sudnji dan. Kada će se to dogoditi, i koliko će daleko nasilnik stići prije nego što drugoj strani ne dođe do pameti kako ovome neće biti kraja, jer je kraj u nama i u našoj spremnosti da ne prihvatimo logiku nasilnika, čak ni po cijenu Sudnjega dana. Nuklearno oružje naprosto ne može biti prijetnja samo jednima. Nuklearno oružje mora biti prijetnja svima.

Oštre sankcije Rusiji komične su u odnosu na povod. Još malo komičnije od oštrih sankcija Miloševićevoj Srbiji. Sankcije su u ovom slučaju samo stvaranje okvira za jedan budući svijet, koji će zidom do neba biti podijeljen nadvoje. S jedne strane će biti Rusija i njezini okupirani posjedi, a s druge strane Europa i Zapad. Kina će biti most između ta dva svijeta, most koji se bez velike potrebe neće prelaziti. Na razini gotovo romaneskne pripovijesti, takav svijet nije teško zamisliti, ali on će, ako dobro shvaćam stvari, značiti neku vrstu deglobalizacije svijeta i reforme kapitalističkog sustava. Bit će to nekoliko koraka unazad, prema nekoj usavršenoj varijanti hladnoratovske podjele. Tako će biti, ili će nasilnik u krčmi provesti svoje. A u kakvom ćemo se svijetu u tom slučaju zateći, bolje je i ne misliti. Premda mi, zapravo, uopće nije nezamislivo da bi ovakvom strategijom, ponašajući se kao da sam on posjeduje oružje za masovno uništenje, Putin mogao pregaziti Zapad, tako što bi Zapad svu svoju slobodu žrtvovao za životni komfor. Na neki način, upravo se zbiva nešto što je suprotno onom što se zbivalo u vrijeme pada komunizma, kada su, da bi došli do kobasica i džinsa, istočni ljudi jurnuli u slobodu. Sada su zapadni ljudi, da bi sačuvali kobasice i džins, spremni da žrtvuju istu tu slobodu. Sloboda u ovakvom svijetu svoju vrijednost ima samo u Ukrajini.