Paju nitko više neće za*ebavati

Umro je Pajo.

U dokumentima, onima sačuvanima i onima izbrisanima, upisan je kao Pavao Trkulja. Upoznao sam ga prije dvije godine, dok sam radio serijal "Zaboravljeni". Priče o ljudima s Banije čije se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ali koji u stvarnosti ne postoje. Barem ne u punom smislu te riječi.

Pajo je jedan od Zaboravljenih, pronašao sam ga u Podgorju, zabačenom seocetu u dijelu Hrvatske od koje su i Bog i čovjek digli ruke. Umro je u srijedu. Moždani, kažu ljudi. Radio je do posljednjeg dana. Njegovu priču sam naslovio: "Nitko se ne zajebava s Pajom". Trebali ste ga vidjeti.

ZABORAVLJENI Nitko se ne za*ebava s Pajom

Neobičan čovjek. Nasmijan, brkat, svjetlucavih očiju. Za razliku od većine nesretnika s Banije koji su navikli šutke prihvaćati besmislene nepravde, Pajo se zbilja nikad nije dao zajebavati.

Davno, dok mu brkovi još nisu posijedili, živio je i radio u Sloveniji. Oženio se, dobio djecu. Izbrisali su ga, doslovno, početkom devedesetih, kad je odbio pucati na ljude. Rekao je da nije rođen za ubijanje. Ostao je bez posla, dokumenata, života... Unatoč presudi Europskog suda, nikad nije dobio odštetu.

Takav kakav jest, prošvercao se na motociklu u Austriju i preživljavao do povratka kući.

Shvatio je da kuće više nema. Država mu se uknjižila na djedovinu. Nije imao zdravstvenog, nije mogao priuštiti sebi da se razboli. Ni vode nije imao. Ni struje. Sjedio je s tranzistorom na baterije kraj uha i čekao. Čekao. Čekao...

Pajo, takav kakav jest, odlučio je uzeti stvar u svoje ruke. Zgrabio je komad štrika, popeo se na trešnju i zaprijetio vješanjem ako mu ne uvedu struju. Nastali su strka, galama, gužva... Policija. Vatrogasci. Nije sišao dok mu nisu obećali svjetlo iznad glave. Spustio se i popio s ljudima rakiju. Smijuljio se dok je prepričavao incident.

- Znaš, ja i sad imam osjećaj da ne postojim. Jer ništa nije na svome mjestu. Nisam zadovoljan. Kako ću biti zadovoljan? Nitko me ne dira poslije one trešnje, ali pravo da ti kažem, ni meni više nije do zajebancije - povjerio mi se tog studenog.

Paju smo ispratili u Podgorju, u djedovini u kojoj je založio vlastiti život za dostojanstvo. Njegovi bližnji, obitelj i prijatelji pratili su kako lopate crvenkaste zemlje muklo padaju na sanduk. Tu je bio još jedan od junaka Zaboravljenih. Došao je pozdraviti čovjeka. Zapalili su svijeće i poboli ih u vlažnu zemlju. Tanki plamenovi poigravali su kao što su nekad poigravali Trkuljini brkovi.

Zbogom, Pajo!

Nitko te više neće zajebavati.