'Pamtit će nas kao političare koji su zemlju bacili na koljena'

Drago Prgomet, predsjednik HRID-i, objavio je novi blog pod naslovom 'Dvije kolone, tri komemoracije, jedno beznađe'. 

Njegov blog prenosimo u cijelosti: 

'U Hrvatskoj ništa novo, parafrazirat ću dobro poznati antimilitaristički klasik. Nakon dvije vukovarske kolone, stigli smo do tri komemoracije u Jasenovcu. Možete li ne upitati se dokle sežu podjele koje dominiraju hrvatskim društvom? Kako smo uspjeli zaglibiti ovoliko duboko? Kojoj koloni pripadamo? Na kojoj komemoraciji nam je mjesto? Jesmo li sposobni sami postići minimum suglasja oko onih vrijednosti koje ne smiju, ili ne bi smjele biti upitne? Vrijednosti koje nas čine dijelom europske civilizacije.

Otrijeznimo se ili će nas pamtiti kao političare koji su Hrvatsku bacili na koljena

Očigledno teško. Sukobi su postali jedini sadržaj u odnosu vlast- oporba, ljevice i desnice. Jesmo li zaboravili na dijalog i je li im unutarstranački uspjeh važniji od državnog? Ili je politikom naprosto zavladalo potpuna nevjerodostojnost, te se jedno govori na stranačkim skupovima, drugo na međunarodnim skupovima, a treće piše na Facebook profilima?
No nešto se mijenja, nažalost, na gore! Prijepori i nesnalaženja unutar vladajućih nadilaze one do sada viđene između vlade i oporbe. 

Svjedočimo situaciji da je bivša hrvatska Vlada predložila kandidatkinju za čelno mjesto UN-a, kojoj novi premijer daje bezrezervnu, prvi potpredsjednik tehničku potporu a saborski zastupnici vladajuće koalicije skupljaju potpise protiv te kandidature. Potpuni kaos i političko ludilo! 

Što reći o situaciji u kojoj potpredsjednik Vlade proziva HDZ za veleizdaju, a gradonačelnika Zagreba, s čijom je strankom također u koaliciji, opisuje suspektnim likom s one strane zakona s kojim po njemu mogu koalirati samo oni s jakim želucem! Svjedočimo situaciji u kojoj se dio Vlade zalaže za jačanje poreznog Uskoka a drugi dio vlade ga želi uništiti. I tako unedogled. Jesu li to dobre poruke za budućnost države u kojoj bi glavne odluke trebale biti rezultat društvenog dogovora? Naravno da nisu.

Nemojmo se zavaravati, neće na tome stati. Podjele idu i dalje. Ako je to uspijelo u Vukovaru, simbolu ujedinjenja Hrvatske u želji za slobodom i samostalnošću, teško da ćemo podjele izbjeći i u budućnosti. Ne želim biti zloguki prorok, ali sam siguran da ćemo ove godine imati i dvije proslave Dana državnosti.

Kao nikad nakon Domovinskog rata, hrvatskoj politici nedostaju državnici, koji će kad na izborima dobiju vlast nastavljati graditi, a neće samo rušiti zatečeno.

Krajnji je čas za otrežnjenje: moramo se prizvati pameti, zaključiti sukobe i započeti dijalog. Bez toga će biti teško promijeniti imidž Hrvatske kao demokratski nezrele državice, kako nas sve češće doživljavaju diplomati i strani mediji, ali kako državu doživljavaju i mnogi njezini građani, pogotovo mladi.

Mi koji smo danas na političkoj sceni pripadamo generaciji koja je ujedinjena sudjelovala u stvaranju države. Hoće li nas budući naraštaji pamtiti kao generaciju koja je zbog međusobnih svađa tu istu državu bacila na koljena? Ili ćemo biti spremni uzmoći razgovarati jedni s drugima? I snažno se boriti za demokratske vrijednosti jer demokracija nema alternativu.

Hrvatska se ne smije vraćati unatrag. I to mora biti naš stav. Jasan i beskompromisan. Ili ćemo umjesto toga svjedočiti kako hrvatski premijer čita tekst o odricanju od fašizma koji mu je donio nekakav međunarodni činovnik?

I tako dok se političari svađaju, društvo dijeli, mladi napuštaju zemlju. Tu podjela nema. Odlaze i oni čiji su preci bili ustaše, kao i oni kojima su bili partizani.'