Danijel Borović je prije 29 godina, u veljači 1992., preletio iz baze Željava u Pulu i donio Hrvatskoj prvi lovački avion. Riskirao je sve što je imao, a za Hrvatski vojnik prisjetio se tih dana
HEROJ DANIJEL BOROVIĆ
Pilot koji je nanio udarac JNA: 'I nakon preleta su me čuvali, još je bilo KOS-ovaca u Zagrebu...'
Intervju prenosimo uz dopuštenje redakcije Hrvatskog vojnika.
Ovog je mjeseca 29 godina od preleta Danijela Borovića od Željave do Pule. Hrabri pilot 4. je veljače 1992. na raspolaganje Hrvatskoj i Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu stavio svoje znanje, iskustvo i domoljublje, ali i prvi lovački avion. Riskiravši sve što je imao, dao je velik poticaj napadnutoj Hrvatskoj i to je jedan od brojnih razloga zašto je njegov pothvat već odavno označen povijesnim. Prošle je godine i dokumentiran u knjizi Prelet za Hrvatsku koju je Borović napisao sa suprugom Snježanom, predstavljenoj prije godinu dana u Ministarstvu obrane. Za Hrvatski vojnik prisjetio se tih dana, ali i pokazao da i danas itekako prati zrakoplovstvo i HRZ.
POGLEDAJTE VIDEO: Krvavi Uskrs 1991.
Pokretanje videa...
02:31
Prošlo je 29 godina, ali sjećate li se trenutka kad ste donijeli konačnu odluku o preletu?
Ne samo trenutka, sjećam se svih neugodnih događaja iz 1991. godine, koji su me učvrstili u namjeri da iz JNA ne odem ”pješke“. Jedan od takvih trenutaka bio je nedjelja, 31. ožujka 1991. i tog je dana na Plitvicama poginuo prvi hrvatski policajac Josip Jović. Bili smo u posjetu roditeljima u rodnom Knegincu pored Varaždina i nakon objavljene vijesti na radiju, odlučili smo se odmah vratiti u Bihać. Bilo je sunčano nedjeljno popodne, a policija nas je u Tušiloviću preusmjerila na put do Bihaća zaobilaznim smjerom, preko Velike Kladuše. Tri mjeseca poslije uslijedili su ”slovenski dani rata“, kad sam namjernom prehladom i simuliranjem povišene temperature, uspio izbjeći sudjelovanje u letačkim aktivnostima iznad Slovenije. Svojevrsni vrhunac nastupio je kad su nas jednog dana, usred radnog vremena, vratili autobusima u grad, tj. u kinodvoranu Doma JNA u Bihaću, gdje smo bez ikakve najave prepušteni gledanju dokumentarnog filma o logoru Jasenovac i zločinima koje su počinile ustaše. O četnicima i njihovim zločinima nije bilo ni riječi. Da bi ugođaj bio što upečatljiviji, u holu Doma na panoima je postavljena i izložba slika ubijenih ljudi, ulaza i zgrada logora, logoraša iza žice i dr. A sam trenutak donošenja odluke o preletu, dogodio se nakon svojevrsnog postupnog zbližavanja s tadašnjim ”bezbednjakom“ na aerodromu, Slavkom Hodakom, Hrvatom rodom iz Drežnik Grada. S vremenom sam shvatio da njegovi pokušaji kontakta sa mnom nisu usmjereni u namjeri da me ispita i eventualno razotkrije zašto nisam napustio JNA poslije slovenskih događaja, već da me poveže sa Zagrebom. Trebalo je naći pilota koji će kad se ukaže prilika, preletjeti avion na hrvatsku stranu. Pilota Hrvata na aerodromu, a koji su operativno letjeli, bilo je svega nekoliko i svi s malom djecom. Nakon nekih neuspješnih pokušaja pridobijanja, iako sam bio najsumnjiviji nakon izbjegavanja ”slovenskih dana rata“, Hodaku sam rekao: ”Ja ću biti taj.”
Kad ste se konačno opustili, postali svjesni da ste sigurni?
Nakon preleta nije bilo mjesta opuštanju, jer se nije znalo koliko još ima prikrivenih KOS-ovaca u Zagrebu i drugdje pa sam još dva-tri mjeseca bio u posebnom režimu. Automobilom su me svakodnevno vozili na posao od vojnog hotela, gdje smo dobili malu sobicu, do Zapovjedništva HRZ-a u Maksimirskoj i natrag, a supruga i sin istodobno su bili potpuno nezaštićeni. Najveći je strah bio vezan uz sina Vanju, kojeg smo upisali u vrtić, da nam ga iz osvete netko ne otme. Zapravo, nikad se nismo mogli potpuno opustiti, jer smo bili ”obilježeni“ time što smo uradili, a ja povremeno dobivam upozorenja naših ”službi“, da ni ne pomišljam prelaziti granicu prema Srbiji ili BiH.
Jeste li osjećali veći nalet adrenalina tijekom preleta ili tijekom kasnijih borbenih misija u Domovinskom ratu? Koji vam je trenutak bio najopasniji u karijeri?
Tijekom preleta, jer su se poremetili najbitniji planirani detalji (zbog kašnjenja cisterni s gorivom, polijetanje noću umjesto u sumrak, promjena rute leta zbog pogoršanja meteorološke situacije, mala količina goriva pri kraju leta), a pričuvnu varijantu nisam niti mogao imati. Taj moj noćni (pre)let prema neosvijetljenoj pisti aerodroma Pula, u uvjetima rata i zamračenja, bez radionavigacijskih sredstava i radioveze, te izvan planirane i najavljene rute leta, unatoč ranijem pomnom planiranju, sveo se na improvizaciju. Kurs, brzina i vrijeme, te moje pilotsko iskustvo, bili su jedino u što sam se tada mogao pouzdati. Tijekom rata i borbenih misija u Domovinskom ratu bilo je drugačije, jer nakon dobivanja konkretnog zadatka i pripreme za njegovo izvršenje, kad sjedneš u avion, postaješ dio stroja i samo razmišljaš kako to najbolje napraviti. Naravno da sam bio svjestan mogućih posljedica zbog djelovanja protivničkog PZO-a, ali to je dio posla za koji sam se opredijelio i svjesno ga prihvatio, stavljanjem na raspolaganje Hrvatskoj vojsci i HRZ-u. Ne mogu izdvojiti neki poseban trenutak u karijeri jer nikad nisam imao nekih iznimno teških otkaza i izvanrednih događaja, a što bi bilo vrijedno opisivanja. Posebnost je možda borbeni let u Domovinskom ratu, letim u sumrak na maloj visini prema zadanom cilju i ubrzo nakon preleta crte fronte, vidim kako pored aviona prolaze svijetleći meci ili granate…
Što je bio najveći izazov kad ste počeli osnivati hrvatsko lovačko ratno zrakoplovstvo?
Najveći izazov bio je nedovoljan broj aviona, a pogotovo nedostatak potrebnog vremena za provođenje letačke izobrazbe tijekom rata. Tad se vrlo teško mogao ostvariti nekakav potreban kontinuitet u provođenju letačke izobrazbe, jer je tadašnja 1. lovačka eskadrila u sastavu imala samo nekoliko iskusnih pilota te dosta mlađih bez potrebne borbene izobrazbe. Pored njih, dobili smo i nekoliko pilota koji su prije letjeli na drugim tipovima aviona, a tijekom rata završili su ubrzanu preobuku na avion MiG-21 i nisu bili osposobljeni za izvršenje određenih borbenih djelovanja. Takva je situacija od Zapovjedništva eskadrile zahtijevala kompleksan način planiranja letova jer smo imali ograničeni broj sati naleta po pilotu, a ipak vodeći računa da svaki ima priliku usvojiti barem minimum potrebnog znanja. S obzirom na sve tadašnje okolnosti, ispalo je dobro.
Kakvo je vaše sjećanje na Rudolfa Perešina, Miroslava Perisa, Antu Radoša…?
Riječ je o pilotima koje sam poznavao dugo godina, od 11 pa do 22 godine i koji su mi ostali u lijepom i neizbrisivu sjećanju. U sad već dalekim godinama školovanja, pa i kasnije, povremeno smo letjeli i krilo uz krilo, a na kraju su sva trojica kao pripadnici HRZ-a dali najviše što se moglo u stvaranju hrvatske države i na tome im još jednom, velika hvala.
Cijeli intervju pročitajte na Hrvatskom vojniku.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
