Pisac Ivan Aralica: Prema ćirilici sam sentimentalan

Knjiga nosi naslov “Japundže”. Tu će riječ bez rječnika turcizama razumjeti malotko. Što vam ona znači?

Gledajte, ovo je moj džepni sat. Kupio sam ga u Zürichu, na poklopcu mu je bareljef u srebru. Prikazuje pastira koji uz psa čuva stado ovaca u švicarskim planinama. Pastir je ogrnut japundžetom, kišnom kabanicom. Ona je od nepromočiva platna i ima kapuljaču. Japundže jest turska riječ, ali ga nose i u civiliziranoj Švicarskoj i na, za neke, neciviliziranom Balkanu. Tko god roman pročita, znat će kakva veza veže kišnu kabanicu pastira u zemlji bankara od japundžeta iz Žepča, o kojemu roman priča.

Spomenuli ste da je ideja za roman sazrijevala deset godina!?

Nije to dugo, ima kod mene romana, primjerice ‘Kepec’, koji su sazrijevali i 40 godina. Prema njima je ‘Japundže’ i brzo tkano i brzo šivano. Iako sam prije rata obišao velik dio Bosne, kao i Hrvatske, uostalom, iako sam tijekom ljeta na Vlašiću, u jednoj vikendici nadomak Žepču, godinama pisao svoje tekstove, u Žepče se ni odatle ni od bilo kuda nikad nisam spustio, makar sam znao da ono postoji. Naime, tamo nije bilo ni jedne kulturne znamenitosti koja bi me zanimala. Tijekom rata, kad sam došao u priliku sudjelovati u raspravama o neprilikama u Bosni i Hercegovini, osobito kad bi se povela riječ o tome kako riješiti ono što se tamo događalo, to bi se Žepče javljalo, meni kao prokletstvo, a svima ostalima kao razlog da prijedlozi ne prolaze. Kad je rat završio i kad je slučaj Žepča u tom ratu postao jedinstven i egzemplaran, često u hrvatskoj politici zloupotrebljavan, zainteresirao sam se za Žepče i nakon mnogo oklijevanja posjetio ga. Je li za sve to što vam kazujem bilo potrebno deset godina ili malo dulje od toga, ne bih vam znao reći, ali da je vremena trebalo, jest, trebalo ga je. Uostalom, nisam se ja samo time bavio. Sve je to išlo usput, kao i mnogo drugoga!

Stječe se dojam da ste se odmaknuli od političke proze s ključem, po kojima vas je publika prepoznavala posljednjih godina, i približili se povijesnim djelima kakva ste pisali prije?

Razumljiv mi je taj dojam, ali ga, makar mi je shvatljiv, ne mogu ne proglasiti pogrešnim. U čemu je kvaka toga krivog, a razumljivog dojma? U tome da ja nikad nisam pisao roman s ključem, kako su mnogi mislili da pišem, čak me i oponašali, kao što je istina da nikad nije bilo, i kad sam pisao povijesne priče, da nisam pisao romane s ključem. Ključ je u svim slučajevima bio potreban da se otključa škrinja i posluša, kao iz onih starinskih glazbenih kutija, priča iz davnine koja nastaje u naše vrijeme i od materijala iz našeg vremena. Da nije bilo toga ključa i te uglazbljene priče suvremenošću, ja taj roman nikad ne bih ni pričao. Da nije bilo Žepča kao povijesne podloge, ako je to povijest, ako to nije suvremenost, i priče koju je moja supruga čula od prijateljica, da se dogodila jednoj djevojčici koja je pobjegla iz tamošnjeg ratnog pakla, ja nikad ‘Japundže’ ne bih napisao. A ako se i dalje poigravamo riječima i smislovima, moglo bi se reći da je priča ključ kojim se otključava škrinja i gleda ono što je u nju povijest i svakodnevica pohranila.

Očekujete li da ćete i novim romanom pobuditi žustre rasprave?

Nagovarate me da potegnem vraga za rep! Da prvi prozivam one koji bi mene mogli prozvati. Neću to učiniti, ali bih mogao reći da bi se mrzovoljnost, ako se roman udostoje pročitati, mogla pojaviti kod onih koji drukčije misle i drukčije su interpretirali ono što se dogodilo u Žepču, i kod onih kojima priča ispričana na žepačkom slučaju, zbog etnopsihološkog elementa koji je u nju ugrađen, ne bi legla na srce. No mislim da će mrzovolja, ako se i pojavi, ostati prigušena jer su se moji oponenti osvjedočili mnogo puta do sada da mi njihova mrzovolja dođe kao vjetar u leđa.

Cijeli intervju pročitajte u Expressu