Vukovarka Ljubica Jukić (48) svake godine piše pismo tati, branitelju Vukovara. Zarobljen je nakon pada grada, a potom i ubijen
LJUBICA MU PIŠE SVAKE GODINE
Pismo kćeri heroja iz Vukovara: 'Tata, nedostaješ mi svaki dan'
Čitanje članka:
4
min
"Dragi tata... Imala sam samo deset godina kad si rekao: 'Čuvaj mamu, ja se moram vratiti'... Nisam znala da je to zadnji put da ću te vidjeti. Otišao si braniti naš dom i naš voljeni Vukovar. Tražili smo te dugo, tata. I kad smo te napokon pronašli, bio si među anđelima, tamo gdje pripadaju hrabri. Kažu da vrijeme liječi sve, ali ne liječi srce koje te voli. Svaki 18. studeni, kad svijeće zapale naš grad, ja sam tamo s tobom. Šapnem ti: 'Tata, vidi, još stojim, još te volim'. Vukovar se diže, ali dio nas zauvijek je otišao s tobom. Tvoj ponos živi u nama, tvoj duh u svakom kamenu našega grada. Zauvijek tvoja djeca i naša mama, koja nam je bila i ostala i mama i tata. Za tebe i za Vukovar", objavila je emotivno pismo poginulom ocu Tadiji Vukovarka Ljubica Jukić (48).
Njezino dirljivo pismo izazvalo je lavinu zahvalnosti svima poginulima u ratnom Vukovaru, kojima uskoro slijedi obljetnica stradanja.
Skrivali se po podrumima
- Moja obitelj je iz Vukovara. Tata Tadija i mama Zdenka imaju nas sedmero djece. U vrijeme rata imali smo 7, 8, 9, 10, 11, 17 i 18 godina. Kad je počeo rat u Vukovaru, tata i dva najstarija brata, Dado i Maki, tako ih svi znaju u Vukovaru, prijavili su se u obranu grada. Mi smo se skrivali po podrumima skoro do kraja listopada. Sjećam se strašnih slika - bježanja pod granatama, ranjenog tate, braće koji su dolazili umorni i gladni. Sa samo deset godina upoznala sam zlo koje je uništilo svijet koji sam poznavala do tada. Ulice kojima sam trčala, smijala se, igrala s prijateljima pretvorile su se u ruševine i pepeo. Moj grad, moj dom, moj Vukovar - počela nam je pričati svoju vukovarsku priču Ljubica, koja od progonstva živi u Zagrebu, kao i cijela njezina obitelj.
- Živjeli smo na Sajmištu. Tamo su granate stalno padale i za taj su se dio grada stalno vodile žestoke borbe. Tata je bio na jednom od tih položaja. Bio je hrabar. Tijekom jednoga granatiranja bio je ranjen u glavu, ali ni bol ni krv ga nisu zaustavili. Sanirali su mu ozljedu i odmah se vratio na položaje. Napadi su bili silni i tata nam je u podrum došao reći da moramo u proboj. Tad mi je rekao da čuvam mamu i da će nas on naći. Nisam znala da ga tad vidim posljednji put. Mama je skupila nas petero najmlađih i odlučila sama, kukuruznim putem, krenuti u proboj. To je tad za mene bio toliki šok da se svega i ne sjećam, osim jako dugog hodanja po mraku, hladnoći, u tišini i strahu. Završili smo kao prognanici u Novoj Gradišci. Iz svoga doma, iz Vukovara, nisam ponijela ništa osim straha. Dva brata, Dado i Maki, još su neko vrijeme ostali u Vukovaru, a onda su i oni išli u proboj. Četiri dana i noći su hodali do slobodnog teritorija - priča Ljubica dodajući kako je silno ponosna na dva hrabra brata.
Od svih njih jedino se tata Tadija nije uspio spasiti. Nakon pada Vukovara je zarobljen. Ne znaju što se s njime tad događalo ni gdje je bio. Nadali su se njegovu povratku mjesecima vjerujući da je u nekom logoru.
- Mama je pronašla njegovo tijelo 1992., kad su dovezena tijela iz Vukovara ili Srbije u Zagreb. Izložena su u crnim šatorima i dana obiteljima na prepoznavanje. Mama ga je odmah prepoznala. Imao je kod sebe svoju tabakeru, ključ od kuće, neke dokumente. Nama nije dopustila da ga vidimo. Rekli su nam da je ubijen hicima u glavu - tiho kaže Ljubica dodavši kako je tata radio na Veleprometu prije rata, a Vukovarci ga dobro znaju jer je bio ponosan Hrvat.
- U našoj su se kući održavali tajni sastanci. Mama je od plahti napravila golemu šahovnicu koja nam je bila na krovu. Mislim da su ga ubili jer su znali sve to - dodaje Ljubica.
'Meni je sve teže'
Svake godine na obljetnicu pada grada u kojemu je rođena Ljubica napiše pismo ocu kojega nikad nije prežalila.
- Mama nam je bila sve. Hrabro je to sve sama iznijela iako je danas teški srčani bolesnik s preživljenih 12 srčanih udara, srce joj radi samo 20 posto. Stres je učinio svoje. Mi braća i sestre smo se nosili s gubitkom oca kako smo znali, a meni je sve teže kako sam starija. Otac mi nedostaje svih ovih godina. Živo ga se sjećam, svega što smo radili zajedno, kako je bio dobar otac. Kad odem u Vukovar, a idem često, sve mi se te slike vrate kad odem tati na grob upaliti svijeću. I stalno se bojim da će te slike jednoga dana nestati. Zato mu pišem svake godine, da održim sjećanje na njega, ali i na sve druge naše vukovarske prijatelje i susjede koji su poginuli, a o kojima se danas sve manje govori. Ponekad mislim da se političari trude da se zaboravi sjećanje na to kako je nastala hrvatska država - kaže ogorčeno Ljubica dodajući kako je pismo objavila jer želi da javnost zna kakve sve tuge djeca ratnog Vukovara godinama, i dan danas, nose u sebi.
- Rado bih se vratila u Vukovar, u našu kuću, ali već godinama tražim tamo posao i ne uspijevam ga naći. Kuća nam je djelomično obnovljena, ali ja bih je sredila kad bih mogla biti tamo - dodaje Ljubica Jukić.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
