'Plakati i smijati se, pričati s drugima. Korona nije zauvijek'

Već više od mjesec dana traju izvanredne mjere u Hrvatskoj. Posljednjih nekoliko dana konačno je stiglo i popuštanje mjera, no daleko je cijela situacija od gotove. Puno ljudi provelo je tjedne u izolaciji, pogotovo naši stariji sugrađani, uz minimalna kretanja i velike mjere opreza. Stoga smo odlučili saznati koliko je cijela situacija ostavila psihičkog utjecaja na sve nas.

Psihologinja i psihoterapeutkinja Tanja Dejanović Šagadin gostovala je na 24sata. Govorila je kako ova situacija s pandemijom utječe na ljude i njihova ponašanja, dotaknula se teme rasta depresije kod ljudi i objasnila hoće li sve ostaviti posljedice na naše ponašanje.

Također, psihologinja Dejanović Šagadin objasnila je koliko fizička distanca utječe na našu psihu te kako se odnosimo prema drugim ljudima u našoj okolini.

POGLEDAJTE RAZGOVOR S PSIHOLOGINJOM:

U izolaciji smo više od mjesec dana. Puno ljudi nije izlazilo čak i tjednima. Koliko je to ostavilo utjecaja na ponašanje?

- Jedan dio je izolacija sama koja ljudima kroz produženi period stvara probleme. Svima počinje nedostajati socijalni aspekt, čak i onim najvećim introvertima. Također, ova situacija pobuđuje puno tjeskobe i donosi puno neizvjesnosti. Kad bi znali neki rok, bilo bi nam lakše. Kad bi znali do kad će sve trajati. To pobuđuje dosta nervoze i kod djece i kod roditelja. Jako je izraženo kod srednjoškolaca, koji su jako u svemu tome, u prijelazu sa srednje škole na fakultet.

Kako to stimulirati? Kako se ponašati u skladu s time?

- Vrlo važan dio je prihvatiti jedan dio te tjeskobe i shvatiti da je u ovakvoj situaciji to normalno. Neki ljudi će češće biti ljuti. Neki ljudi će biti tužni i osjećat se usamljeno. No, bitno je prihvatiti sve to. Ne treba previše očekivati od sebe jer ovo nije period kada se mogu raditi neke velike stvari.

Veliku ulogu u svemu ima i fizička distanca.

- Utječe sve to na nas. Te neke hipersvjesnosti kada smo u blizini drugih ljudi i koliko, druge ljude počinjemo doživljavati kao potencijalnu opasnost. Ali to nije opasno na kratkoročne staze.

Donekle se vraćamo u normalu. Kako će izgledati naš život? Hoće li biti kao prije?

- Sigurna sam da će biti opterećenja. Svaki izlazak iz kuće je s dozom opreza, neki ljudi se lakše opuste poput tinejdžera. Oni se doživljavaju neranjivima pa manje brinu. Ali bazično da, gledat ćemo tko nam je preblizu, a nećemo gledati je li nam neki zgodan dečko ili cura u blizini.

Imate povećan obujam posla. Za što ljudi najčešće zovu i kako sad funkcionirate?

- Zaposlena sam u centru Goljak kao psiholog. Radimo online, ima posla, ali radimo sve od kuće. Volonter sam i član psihološke udruge gdje imamo savjetovanja. Imamo telefon za psihološku pomoć. Prespojili smo sve linije na mobitele naših psihologa što zbog ograničenja, što zbog potresa u kojem nam je stradao prostor. Tako ćemo nastaviti i neko vrijeme. To dobro funkcionira. Za sada ne radimo uživo.

- Najčešće nas zovu zbog potresa, sada u zadnje vrijeme, jer je većina iz Zagreba. Probudilo je to puno trauma kod ljudi, i one koje su nosili sa sobom. I tinjajući osjećaj koji se pojavio s ovom pandemijom pa ljudi misle "što se još više može dogoditi sada?"

Kako se nositi s tim problemima?

- Nekim ljudima su se probudile stare traume. Puno njih je imalo iskustava s bombardiranjima i skloništem, to je jedan dio priče. Drugi je osjećaj ugroženosti. Tu su i podrhtavanja. Neki ljudi se bolje nose s tim, neki lošije.

- Umjesto da razmišljamo što će biti i o sličnim katastrofičnim mislima, trebali bi otići na nešto na što možemo direktno utjecati. Popraviti nešto, razmišljati hrani li se moja obitelj zdravo i takve stvari. Jedan dio priče je koliko vremena pratimo vijesti. Tu nema puno svrhe. Ništa ne dobivamo time što ćemo saznati na vrijeme i onda ponovno gledati sve pet puta jer se sve ponovi preko dana 500 puta. Dovoljno je jednom na dan poslušati vijesti i informirati se.

Je li moguće misliti samo na dobro? Kako u uvjetima katastrofe možemo razmišljati pozitivno?

- Imati pozitivan stav stalno nije zdravo. Jer ljudi koji to ne mogu krenu se okrivljavati i govoriti "Zašto ja to ne mogu?". Trebamo i ventilirati to nekako, pričati s ljudima kada je teško. Jedan dio toga što razmišljamo kako će biti ima veze s našom kontrolom i planiranjem. Jedan dio je prihvaćanje da nemamo stopostotnu kontrolu i da u ovom trenutku nismo stopostotno ugroženi. Trebamo biti zadovoljni u trenutku.

A što s onima koji su izgubili posao?

- Prva stvar je da naprave sve u svojoj moći da dobiju pomoć i da zbrinu egzistenciju. Ne treba paničariti jer se onda osjećamo jadno i slabo. Ako sam izgubio posao, neće mi pomoći ako napravim kupku ili odem šetati. Ali malo bolje ću se osjećati i malo smanjiti nervozu. A to ljudi često ne rade jer misle da to nije važno.

Kako sada raditi s djecom? Vraćaju se u školu.

- Danas sam čitala upute i meni izgledaju totalni "science fiction". U školu će se vratiti samo djeca koju nema tko čuvati ako nisu rizična i tako. Tako se to meni čini. Jer sve preporuke idu kroz suglasnost roditelja. Meni se čini, iskreno, da nisam sklona eksperimentiranju da oni tako rano budu izloženi. Osobito jer je kraj školske godine. Ne vidim što će djeca dobiti s time da se vrate u školu. Vjerujem da je nekim roditeljima to dobro jer se vraćaju na posao pa ih nema tko čuvati. No nisam sigurna koliko će se moći obrazovati u ovakvim uvjetima.

Koliko se djeci može objasniti ova situacija pod normalno da ne budu u strahu?

- Važan dio je da roditelji dio svojih emocija rješavaju bez djece. Pogotovo kada su te emocije intenzivne. Nije dobro da djeca tome svjedoče. No, i tu su neki uspijevali. Mislim da je djeci važno slati poruku da će sve biti u redu i imati realnost da ovakva stanje neće trajati vječno.

Što sa starijima? Oni su najugroženija skupina, koliko sve utječe na njih?

- Mislim da je njima zbilja najgore, veliki je pritisak da ne idu van. I realan. Oni su općenito u društvu najizoliraniji. Ovisni su o tome da ih djeca dođu posjetiti, među njima je više onih koji ne voze i voze se javnim prijevozom da bi se sreli s nekim prijateljima. Velik dio njihovih socijalnih kontakata je odlazak u dućan i liječniku pa im je teško biti izoliran. To se sve kod njih javlja, ali sada češće. Ako imaju vrt neka se bave time, moja mama je počela plesti kao luda. Mogli bi si naći neku zanimaciju da im bude mrvicu lakše.

- U Hrvatskoj je stvarno važan dio odlaska na more. Veliki dio neće moći zbog financijskih razloga, puno ljudi planira kako će to izvesti. To su neke stvari koji su nam teške i svima nam je popriličan šok. Mi inače roštiljamo za prvi maj, sada ne možemo pozvati prijatelje, ali svi se moramo prilagoditi.

Što biste poručili gledateljima 24sata?

- Prije svega bih rekla da ovo nije najgora stvar koja se Hrvatskoj događala. Vjerujem da će biti sve ok, prošli smo i gore stvari pa je bilo u redu. Važno je održavati zdrav duh i raditi stvari koje volimo. Dati si vremena da plačemo i žalimo se na neke stvari koje nam smetaju. Na kraju će biti bolje i stvari se uvijek nekako riješe. Najveći realisti su ljudi koji su u depresiji, ali optimizam je bolji jer je zdraviji. Ne neki nerealni, ali neki realni u smislu da napravimo ono što je u našoj mogućnosti. To je korisnije jer smo bolje volje, imunološki sustav nam bolje radi.

Može li se nadoknaditi fizički kontakt?

- To ljudima jako fali, ali ljudi koji žive sami... Njima to jako fali. Neka koriste sve što im može pomoći. Medvjedići, jastuci, onaj tko ima psa - super. Može iskoristiti sve nadomjestke.