Plenković se naslađuje nad 'gubitkom nevinosti' Možemo!. Premda možda ne bi trebao...

Tomislav Tomašević u velikoj mjeri radio je ono što bi napravio i sam Andrej Plenković.

Štitio je Kostu Kostanjevića pod formulacijom nevinosti dok se ne dokaže krivnja, baš kao što je Plenković radio s mnogim svojim ministrima. 

Govorio je da je afera Hipodrom, otvorena neposredno prije lokalnih izbora, politička manipulacija, baš kao što Plenković za svaku HDZ-ovu aferu prst optužbe prvo upire u oporbu i medije.

Tomašević je na kraju tvrdio da Kostanjevića nije imenovao, da ga nije poznavao, niti s njim razgovara, kao što se i Plenković na koncu distancirao od svih ministara koje je javno hvalio.

Osim toga, Tomašević se prema Ivanu Turudiću i DORH-u u ovom slučaju postavio kao i Plenković prema istragama EPPO-a, dovodeći u pitanje njihovu nadležnost, pozadinu i motivaciju.

Nema pokrića

I zato sad Andrej Plenković nema previše pokrića u svom naslađivanju nad priznanjem Koste Kostanjevića u aferi Hipodrom, nema razloga likovati, ni zauzimati uzvišenu moralnu poziciju.

Jer zagrebački gradonačelnik nije radio ništa što već nije radio i sam Plenković u brojnim slučajevima antikorupcijskih istraga protiv njegovih ministara ili članova stranke.

Uostalom, Plenkovićevo likovanje zbog afere Hipodrom i političke štete koju bi Tomašević i Možemo! mogli snositi u narednom razdoblju (kao što je nisu osjetili prije lokalnih izbora) zvuči bizarno u svjetlu činjenice da je HDZ godinama u Zagrebu koalirao s Milanom Bandićem i njegovom kamarilom.

Bolje je šurovati s vragom kojeg svi znaju, je li tako?

Ili ni vrag nije tako loš, ako dijeli plijen s HDZ-om?

Kad je HDZ izgubio nevinost?

I da, moglo bi se reći da je Možemo! aferom Hipodrom i priznanjem Kostanjevića izgubilo nevinost, onako kako ga je HDZ izgubio valjda još tamo ranih devedesetih. Tomašević je svog podređenog branio preko svake mjere, osjećajući kako iza te afere stoje osvetnički motivi Ante Nobila i politički motivi Ivana Turudića.

Što je na koncu uspio politički iskoristiti u osvajanju drugog mandata na čelu Zagreba.

No drugačije nije moglo biti. Dva mandata na čelu milijunskog, post-bandićevskog grada moraju rezultirati nekom korupcijskom aferom, prije ili kasnije Tomašević je morao nagaziti na neku korupcijsku minu u zagrebačkom sustavu.

Pored toga, nezahvalno je izigravati političkog čistunca pa se uvaliti u aferu, makar se ona ograničila na jednu ustanovu i nije (još uvijek) proširila svoje pipce do samo uprave ili ureda gradonačelnika. 

Jedna nije ko nijedna

A opet, prokletstvo hrvatske politike otkriva kako se jedna korupcijska afera lijepi jače i broji više više od desetina afera druge strane.

Paradoksalno, Tomaševića i Možemo! upravo je ukleti Hipodrom mogao stajati glave: kroz aferu s izvlačenjem novca, kao i kroz srpanjski koncert Thompsona koji je iznervirao mnoge Tomaševićeve birače i suočio gradonačelnika s pitanjem zbog čega je dozvolio.

Nema nikakve sumnje da je ova afera s kojom je Možemo! navodno izgubio nevinost tek je još jedna u gomili batina kojima će HDZ i Plenković, s jatacima u pravosuđu, među desničarskim huliganima, klerikalnim provokatorima, pohlepnim biznismenima i drugima, mlatiti po Možemo! kao oporbenoj stranci koja još uvijek drži najveću, možda još i jedinu preostalu, oporbenu utvrdu u HDZ-ovoj Hrvatskoj.

Politički poraz

"To je, po mom dubokom uvjerenju, veliki politički poraz Možemo!", ispalio je Plenković, lider stranke koja je već pobrojala na desetke takvih poraza, zajedno sa svojim biračima prelazila preko njih, počela ih ignorirati i čak pretvarati u pobjede, pa i kroz zapošljavanje optuženika u državnim bolnicama.

I lider stranke koja afere u vlastitim redovima opravdava floskulom kako "korupcija ima ime i prezime", dok za oporbene afere poručuje kako "korupcija ima stranački bedž".

Plenković i HDZ znaju da je u politici najteže "izgubiti nevinost": dalje sve postaje puno lakše.