News

Komentari 1

Pobijedio je svoje demone i pretrčao tisuće kilometara da pomogne bolesnima i djeci...

Pobijedio je svoje demone i pretrčao tisuće kilometara da pomogne bolesnima i djeci...

Tadija Opačak bio je poznati brodski humanitarac koji je pobijedio ovisnost i prerastao u neviđenu sportsku veličinu. Preminuo je lani, a nagradu Ponos Hrvatske u njegovo ime preuzet će njegova supruga Monika

Priča o Tadiji Opačku priča je o životnoj borbi, o čovjeku koji je kao dječak upoznao najtamnije stvari života. Nije se predavao. Sa samo šest mjeseci prebolio je dječju paralizu, zbog koje je prohodao tek s četiri i pol godine. Bolest je ostavila komplekse i Tadija je, shrvan bolešću, krenuo u svijet ovisnosti.
- Kad je prebolio dječju paralizu, ostao je 80 postotoni invalid, na cijelu lijevu stranu. Djeca se nisu s njim htjela igrati, počeli su se stvarati kompleksi i ušao je u svijet droge. S 14 godina je počeo pušiti cigarete, s 19 je probao heroin. Bili su to trenuci kad je dotaknuo dno života. S 25 godina u ruke mu je došla biblija i počeo je čitati 20 sati na dan. Shvatio je da Bog ima posebnu ulogu u njegovom životu, da djeluje čudesno na njega. U roku od tri mjeseca ostavio je sve poroke, cigarete, kavu, alkohol, drogu - priča supruga Monika Opačak.

Nije trčao samo za sebe, trčao je uvijek za ljude

Sve loše ostavio je iza sebe i počeo je trčati maratone. No nije trčao za sebe, trčao je za druge. 
- Bog me spasio. Bio sam na samom dnu, do 17. godine probao sam sve vrste hašiša, u 17. godini sam upoznao opijum, pa heroin. Svi su me znali kao propalicu, a dvaput sam završio na stranicama Crne kronike. Posljednje tri godine ovisnosti o drogama, heroin sam uzimao jer sam morao. Često sam u takvim stanjima konzumirao i alkohol i sedative. Po nekoliko mjeseci nisam vidio svjetlost dana, živio sma noću, a po danu sam spavao i razbijao mamurluk. Psiha mi je bila razdvojena od prekomjernog uzimanja halucinogenih droga. Došavši do ruba, znao sma da ako nešto ne poduzmem, puknut će živci - pričao je Tadija Opačak, koji je u rujnu prošle godine preminuo od teške bolesti u 60. godini. 
Bacivši poroke krenuo je blistavi dio njegova života, onaj zbog kojeg ćemo ga pamtiti zauvijek. Trčao je Tadija, ali ne za sebe, trčao je za druge. Trčao je za ljude kojima je trebala medicinska pomoć, za ljude s neizlječivim bolestima, za one koje je mogla spasiti samo transplatacija. 

Primao je nezbrinutu djecu dok se ne snađu

- Uvijek je bio spreman pomoći. Smatrao je da je dragi Bog pomogao njemu, pa je red da mu vrati tako da pomaže drugima. Ako živimo samo za sebe, to nema nikakvog smisla. Čini dobro i vratit će ti se dobro. Tako je uvijek govorio - kaže supruga Monika. 
Sve njegove utrke bile su humanitarnog karaktera. Trčao je za bolnice, uređaje.. Nije bilo važno što, važno je bilo samo da nekome može pomoći. Pomagao je svima.
- Kod njega su znala dolaziti djeca od 18 godina iz Doma za nezbrinutu djecu. Nisu imali gdje, pa je Tado u stanu napravio krevete na kat, primao ih je dok se ne snađu, pomagao im je tražiti posao. Kako su jedni odlazili, tako su drugi dolazili. Ništa mu nije bilo teško - kaže supruga Monika. 
Da se dobro dobrim vraća učio je i djecu. 
- Nije bilo važno koliko smo imali jer je on uvijek gledao kako da druge usreći. Uvijek bi mu bilo važnije nekome pomoći, uvijek je više gledao na druge nego na nas. Učio nas je kako živjeti - kaže kćer Estera. 
Imao je veliko srce, nema tog prosjaka pored kojeg Tadija nije stao i udijelio koju kunu. 
- Znala sam reći, Tado, pa nije svima potrebno. A on bi rekao da radije da 1000 puta pa i da nekome ne treba, nego da nekoga ne vidi - kaže supruga Monika.

 Ultramaraton je trčao 109 sati

Bio je divan otac i svoje petoro djece, Ruthu, Deboru, Esteru, Benjamina i Samuela odgajao je u sportskom duhu. Rutha i Deborah se bave gimanstikom, Samuel ide na nogomet i košarku. I svi trče. 
Tado je 1994. u Izboru za sportaša godine dobio nagradu Fair play, a na maratonu je upoznao i suprugu. Štoviše, o njemu je napravljena reportaža koja je među 16.000 reportaža iz cijelog svijeta pobijedila na CNN-u.
- Iznenadio sam se kada je Igor Mirković reportažu poslao CCN-u, i kad je osvojila prvu nagradu. Gledali su je Carter i Clinton, uslijedile su čestitke sa svih strana što je samo učvrstilo moju volju da nastavim s humanitarnim trčanjem. Redali su se supermaratoni, pomicao sam vlastite mogućnosti da bi 1997. godine usljedila kruna moje trkačke karijere, istrčavanjem ultramaratona "Od Privlake do Vukovara" dugog 1000 km, koji sam trčao 109 sati - pričao je Tadija.
Borba za pomoć čovjeku, bolesnom prijatelju, ranjenom branitelju i bilo kome unesrećenom uvijek je bila zvijezda vodilja Tadiji Opačku. Nikad se nije sramio svojih grešaka jer su ga, kako je govorio, one samo učvrstile. Posljednju je trčao na Bundeku na ljeto, za jednu bolesnu ženu. 
- Ako pomognem samo jednom čovjeku da se izvuče ili da ga odvratim od svijeta droge, mogu ustvrditi da je moja "misija" uspjela - uvijek je govorio Tado. Priče o svim dobitnicima pratite u 24sata te u emisiji 'Dobro jutro, Hrvatska' na HRT2 u 7.45 sati. Izravni prijenos dodjele nagrade također gledajte na HRT2, 23. veljače u 20.05 sati. 

Najčitaniji članci