Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
162 komentara

'Poljubio je djecu i rekao da će brzo doći, nije se nikad vratio'

ŽIVOT PUN BOLI: Varaždinski policajac Ivan Đurđek otišao je u rujnu 1991. u Vukovar. Supruga i sinovi za njim ustrajno tragaju. Samo žele saznati istinu...

162 komentara

Jako se dobro sjećam te srijede, 11. rujna 1991. godine. Ujutro u pet sati je pet autobusa s varaždinskim policajcima krenulo put Vukovara. Suprug Ivan mi je rekao da pazim na sinove, da će istjerati četnike i vratiti se kući brzo, za 14 dana.

Dok je 10-godišnjeg Dalibora vodio za ruku prema cesti, a tri godine mlađeg Sandra nosio u naručju, stajala sam pred kućom i plakala. Poljubio ih je i rekao da me čuvaju, da ih puno voli i da će se vratiti. Do danas se nije vratio, spuštajući pogled i skrivajući suze prisjeća se Blaženka Đurđek (56) iz Lužana Biškupečkog trenutka koji joj je promijenio život.

POGLEDAJTE VIDEO:

Ivan Đurđek u policiji je radio od 1974. Odlazak u Vukovar dočekao je na mjestu prometnog policajca. Blaženka je s dva školarca ostala sama u kući koju su počeli graditi, bez struje, vode i plina. Sandro je trebao krenuti u prvi razred, a Dalibor je išao u četvrti.

- Bila sam izgubljena. Suprug me iz Vukovara zvao nekoliko puta. Zadnji put čuli smo se 11. studenog, kad je iz Borova naselja uspio doći u PU Vukovar i čestitati Sandru rođendan. Tri dana kasnije, 14. studenog, već su se linije gasile, a upornošću sam slučajno dobila tadašnjeg načelnika Stipu Polu. Nije mi dao supruga, rekao je da je na punktu, da je sve pod kontrolom i da ne brinem - prisjeća se Blaženka.

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

Da nešto ne valja shvatila je slušajući zadnja izvješća Siniše Glavaševića u kojima je upozoravao kako na grad dnevno pada 400-tinjak granata i da ga neprijatelj razara nesmiljenom žestinom. Tad je shvatila da Vukovar pada. Znala je samo da joj je suprug bio u Borovu naselju, koje je odolijevalo još dva dana nakon pada. Veze su se prekinule, a o suprugu nije znala ništa.

Pretraživala autobuse

Sva slomljena, uplašena i jadna, s Ivanovom fotografijom, tumarala je među ljudima koji su se iskrcavali iz autobusa netom pristiglih iz istočne Slavonije.

- Svakoga sam pitala poznaju li ovoga čovjeka i znaju li nešto o njemu. Odgovarali bi mi: ‘Da, to je mali Cigo i Šenso’, tako su ga zvali. Isticali bi da je bio njihov heroj, nabavljao im hranu, cigarete i sve što je trebalo. Vraćajući se kući, gladna i žedna, jer ništa nisam jela i pila, razmišljala sam kako doći doma i sinovima reći da ništa nisam saznala i ništa pronašla. I to me najviše mučilo. Sandro je znao da tate nema, da puno radi i uvijek mora biti spreman. Ali tata se uvijek vraćao kući. A Dalibor se stavio u ulogu oca. Bio je zaštita i bratu, a koji put i meni. Bio je miran, staložen, čekao me noću. Polako bih otvarala vrata sobe misleći da spava, a on bi prošaptao: ‘Mama, čekam te’. Poljubila bih obojicu, povukla se u sobu i plakala - svjedoči Blaženka dok joj se niz obraz kotrlja suza.

Foto: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Od djece skrivala bol i patnju

Ta dva dječaka gurala su je i vraćala u život. Davala joj snagu da izdrži, da ustraje, da ih izvede na pravi put. I uspjela je. Kuću u izgradnji bez struje, vode i plina pretvorila je u topao i ugodan dom, a sinovi su stasali u uspješne muškarce i zasnovali stabilne obitelji.

- Mojim suzama potoci bi tekli. Noćima sam plakala, a ujutro ustajala, umila se, spremila ih u školu i skrivala od njih svoju patnju - kaže.

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

I na njima se, tvrdi, vidjelo da pate.

Na jednom od naših ljetovanja neki je otac sina učio plivati. Sandro je stao pred mene i rekao: ‘Mama, ja nikad neću proplivati’.
Pitala sam ga zašto to misli, a on mi je odgovorio: ‘Zato što nemam svoga tatu i nema me tko naučiti’.

U tom trenutku bol mi je proparala srce. Rekla sam sebi: ‘Bože, daj mi snage, ovo dijete mora znati plivati’. Danas su obojica plivači i ronioci. Uvijek sam molila za snagu da toj djeci ništa ne nedostaje. Da izdržim. Da postanu ljudi.

Nisu trebali ići u Vukovar

Da nitko ne kaže: ‘Gle, ostala je, propala je, uništila je djecu’. Zarekla sam se, kad se Ivan vrati, vidjet će što sam stvorila i za što sam se borila. Ulazila sam iz kredita i kredit, pomagali su mi suprugovi prijatelji, ali izdržala sam - kroz suze niže ova krhka, a tako snažna žena.

Uz roditeljske obaveze koje je besprijekorno obavljala, nema mjesta gdje nije tražila supruga. Saznanja su se svodila na činjenicu da je ranjen i da je završio na improviziranim drvenim nosilima u Borovo Commerceu, odakle mu se gubi svaki trag. Po jednoj priči, ranjenike su vozili prema Dalju, a po drugoj u Sremsku Mitrovicu.

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- Pri prvom dolasku u Borovo spuštala sam se u podrum. Nosila sam aranžman. Čula sam da je netko iza mene rekao: ‘Kad bi ovi jadni ljudi znali po čemu gaze...’ i zašutio. Zaledila sam se, ruke mi je izdala snaga, a Stipo Pole prihvatio je i cvijeće i mene. Shvatila sam da je čovjek govorio da je puno ljudi spaljeno u Commerceu i da mi gazimo po njihovu pepelu. Ne znam je li govorio istinu, ali ne isključujem da je to točno. Jer to što su radili našim dečkima normalan čovjek ne bi mogao raditi - govori Blaženka dok joj iz očiju sijevaju bijes i nemoć. Čvrsto stisne usne, na trenutak zatvori oči, pa procijedi kako ta skupina policajaca nije trebala ići u Vukovar.

- Iako su već u policijske uprave dolazile obavijesti da se nikoga ne šalje u Vukovar, jer ih se šalje u smrt, oni su ih poslali. Ne znam je li to bila naredba, zla kob, ali nisu trebali ići i biti žrtvovani - odlučno kaže Blaženka. Priznaje da su je tijekom godina boljeli komentari ljudi koji bi potajice šaputali kako joj ništa ne nedostaje jer joj je država dala sve.

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

Ispunila obećanje suprugu

- Nisam se obazirala. I nisam se dala. Moj ponos su Sandro (35), Dalibor (38), unuka i unuk. Oni su moja snaga, moja duša, oni me dižu i oni me nose. Kad bi se Ivan danas vratio, kad bih ga vidjela, ne znam bih li plakala od sreće, smijala se, vrištala, skakala, urlala... Uvjerio bi se da sam održala obećanje koje sam mu dala - kroz suze pripovijeda Blaženka te dodaje da svako otvaranje rane koja zacjeljuje sve jače i više boli.

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- A nama se to događa svaki Uskrs, Božić, na svaki rođendan, na Sve svete. Svijeće palimo na spomen obilježju za sve branitelje na varaždinskom groblju. Zapališ svijeću, pomoliš se, kreneš dalje, lutaš grobljima od križa do križa - iskreno kaže Blaženka. Ne može se ne prisjetiti najemotivnijeg trenutka kad je na starijem sinu primijetila koliko mu nedostaje otac.

- Kupila sam Golf kad je Dalibor počeo studirati. Tog dana tražio me je auto jer je morao na ispit. Imala sam pritisak u prsima i, kako sam radila u policiji, dobili smo dojavu da je prometna nesreća u Novom Marofu. Od toga Golfa ostalo je čitavo samo vozačko sjedalo. I moj Dalibor. Ušla sam u njegovu sobu, a on je sjeo na krevet i prošaptao: ‘Tata, koliko mi fališ! Da si sad tu, to mi se ne bi dogodilo. Tata, što ću sad? Mama je jedva kupila auto, sad ni to nemamo’. Zagrlila sam ga i rekla: ‘Fućkaš lim. Tata bi bio ponosan da sad zna da si živ. To je sreća. Da si ti meni živ. Sve ostalo pusti’ - zaključila je svoju priču Blaženka Đurđek.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Možda vas zanima i ovo:
Message