Poljubio je moju kćer i zauvijek otišao. Samo je rekao: 'Moram u Vukovar, to mi je dužnost...'

Moj brat Slavko, tada 28-godišnji policajac, posjetio me u rujnu 1991. godine. Ušao je u dnevni boravak, popričali smo i ozbiljnim mi je glasom rekao da je došao pozdraviti se. Pitala sam ga kamo ide, a on je odgovorio da sutra kreće za Vukovar. Mirno nas je pogledao i rekao: 'Idem, moram pomoći tim ljudima, to je moja dužnost. Nemojte me ništa pitati. Verice, bolje da ja idem nego tvoj suprug koji ima malo dijete'. To su bile njegove zadnje riječi. Pozdravili smo se, poljubio je moju kćer i otišao, blijeda lica, pogleda prikovanog uz fotografiju nestalog brata, govorila nam je 2019. Verica Vidović (52), rođena Šantek.

Slavko se iz Vukovara nije nikad vratio. Uz Vericu, za njim traga i tuguje brat Zdravko (55).

- Nakon pada Vukovara o njemu nismo ništa znali ni čuli. Raspitivali smo se preko PU Varaždin, Crvenoga križa, Udruga zatočenih i nestalih, njegovih kolega koji su se vratili... Ništa nismo saznali osim da je bio ranjen, da se dobro oporavio u Borovo Commerceu i da mu se tamo gubi svaki trag. I naši prijatelji u Novom Sadu raspitivali su se o njemu po bolnicama, no nitko ništa nije znao. Odlazili smo na razmjene, čekali i gledali hoće li sići s kojeg autobusa, no nije se pojavio - očiju punih suza prisjetila se Verica.

Priznala je da je nestanak brata podnijela vrlo teško jer joj je bio oslonac u životu.

- Bio je avanturist, volio je putovati, istraživati druge zemlje, njihove običaje i kulture, obožavao je ribolov i planinarenje. Bio je prepun planova i želja koje je mislio ostvariti nakon povratka iz Vukovara. Osim što je želio da zajedno sagradimo kuću, želio je obići još mnogo zemalja. Nažalost, njegovo je putovanje završilo - tihim glasom zborila je Verica dok je prstima gladila bratovu fotografiju.

- Bez obzira na to što je prošlo toliko vremena od nestanka, i danas je vrlo teško. Ljudi kažu da je lakše kako prolaze godine, ali sve je teže. Njegova slika stalno stoji na zidu našeg dnevnog boravka, o njemu puno pričamo, a moj sin i kći upijaju svaku riječ o ujaku i žale što ga nisu upoznali. Želimo ga pronaći, saznati što mu se dogodilo, dostojno ga pokopati i zapaliti svijeću. I molim sve koji nešto znaju da nam se jave, da dođemo do nekog traga. A da me sad čuje, poručila bih mu da ga volim najviše na svijetu. I neka ga čuvaju anđeli - tihim je glasom zaključila Verica.

Njezin brat Zdravko za nestalim bratom tuguje u obiteljskoj kući u Cargovcu kraj Varaždina.

Opisuje ga kao hrabrog i samozatajnog čovjeka, a pecanje s njim nešto je što mu je obilježilo život.

- Bio je strastveni ribič. Često bismo pecali i u tome je pronalazio mir. Moja majka teško je podnijela njegov nestanak. Puno je plakala, a često sam je pratio u Zagreb na prepoznavanje nađenih stvari. Sjećam se da su u dvorani bili složeni stolovi puni raznih predmeta. Mama je hodala uz mene i govorila 'Je li ovo možda njegovo ili ono?'. A ustvari ne znaš što je on u tom trenutku imao uz sebe i što je zaista bilo njegovo. Jer on je tad na terenu bio dva mjeseca - prisjetio se Zdravko te istaknuo da mu brat nedostaje u svakom trenutku.