Poor Tim. On bi reforme, a ostali bi lustraciju i vojni rok
Foto: Patrik Macek/PIXSELL/ilustracija
Dok premijer zaziva reforme, njegovi poslodavci iz Domoljubne koalicije progone komuniste, promoviraju vojni rok, zazivaju lustraciju, premještaju Oltar domovine i uzajamo se hvataju za grkljane
Čovjeku skoro dođe žao Tihomira Oreškovića, premijera bez portfelja.
Kolinda Grabar Kitarović ga ponižava s onim razrješenjem Dragana Lozančića, Tomislav Karamarko mu na televiziji zavrće ruku da to potpiše, Božo Petrov ga svojata kao saveznika, sramote ga ministri koje nije birao, a ni vidio, a pažnju mu odvraćaju članovi koalicije sa suludim prijedlozima o uvođenju vojnog roka i lustraciji.
Afere sustižu jedna drugu. HDZ i Most javno se hvataju za grkljane.
Samo tri dana nakon što su mu se u centru Zagreba postrojili crnokošuljaši pravaške stranačke vojske, premijer je u Berlinu morao posjetiti Njemački povijesni muzej i vidjeti izložbu Umjetnost iz Holokausta. Što mu je valjda došlo kao pokora.
A on sam, tek uz asistenciju ministra financija Zdravka Marića, mora odolijevati kritikama izaslanika MMF-a i Europske komisije, nakon čega se ovoga vikenda - na jednom od rijetkih proputovanja kroz Hrvatsku - javno požalio da nam EU prijeti sankcijama i blokadom fondova zbog neprovođenja reformi.
Morao je nekako olakšati dušu. Ali i savjest, prebacujući svu odgovornost na Milanovićevu vladu.
Dva brata uboga
Stoga ne treba biti previše strog prema čovjeku koji se ne bi miješao u svoj posao. I kojemu očito nitko drugi u Vladi ne daje podršku u onome što bi zapravo trebao biti njegov posao. Osim ubogog ministra Marića.
Jer, državni aparat počeo se polako gasiti još prošlog proljeća, kad je premijer Milanović krenuo u neslužbenu predizbornu kampanju. Službeno je blokiran u rujnu raspuštanjem Hrvatskog sabora, kad smo dobili tehničku Vladu bez mogućnosti donošenja ikakvih strateških odluka.
Dva mjeseca je trajala kampanja. Dva mjeseca trajalo je postizborno pregovaranje. Mjesec dana se formirala nova Vlada koja još nije kompletirana. I koja je u svojih pet sjednica stavila na stol tek jednu reformu - preimenovanje Plesa u zračnu luku Franje Tuđmana.
Sve u svemu, Hrvatska se više od pola godine ne bavi reformama, ne bavi se ekonomijom, razvojem, investicijama.
A ono što je najgore, time se ne bavi ni sad.
Gdje su reforme?
Oreškovićeva Vlada bavi se Hasanbegovićem, Crnojom, Pauletićem i Vasom Brkićem, lustracijom i vojnim rokom - malo obaveznim, malo dobrovoljnim - bavi se smjenom šefa tajnih službi, gašenjem ljevičarskih medija, preuzimanjem HRT-a, udarom na nevladine udruge, imenovanjem ministara i zamjenika po klerikalnom ili šovinističkom ključu...
A njezin predsjednik, barem onaj formalni, onaj koji je već više od dva mjeseca na dužnosti, svejedno ima obraza izaći u javnost i požaliti se kako je bivša Vlada kriva što nam Bruxelles sada prijeti sankcijama zbog neprovođenja reformi.
A gdje su Oreškovićeve reforme?
Možda je Milanović kriv što sve reforme nisu provedene u njegove četiri godine mandata, ali Tim Orešković je kriv što reforme još nisu ni stavljene na stol. Čak ni prepisane s prezentacije.
Osim, naravno, ako on i njegovi poslodavci pod reformama ne smatraju progon komunista, čeličenje po kasarnama i stranačko otimanje za policiju i tajne službe.
Revolucija prije reformi
Čak ni Oreškovićev prijedlog Državnog proračuna ne nudi nikakve bitne pomake, osim smanjivanja izdvajanja za zapošljavanje i davanja za novorođenu djecu. Ništa čime bi se premijer mogao pohvaliti pred stranim kreditorima, europskim birokratima i njemačkom kancelarkom, instancama koje u ovom trenutku možda jedine službeno podržavaju (ili tjeraju) hrvatskog premijera na reforme.
Mnogo više od Karamarka i Petrova.
Uglavnom, sada svjedočimo situaciji koju smo od početka naslućivali: međunarodne institucije, zajedno s dobrim dijelom hrvatskih građana, traže od Oreškovića ono što on sam ne može tražiti od svojih poslodavaca, svoje Vlade, od koalicije kojoj je očito važnija kulturna revolucija od sustavnih reformi.
Pa kad ironično žalimo premijera, zapravo žalimo sami sebe.
A Orešković, ako mu je već tako teško, može se prijaviti na odsluženje vojnog roka gdje će, po riječima jednog od njegovih poslodavaca iz koalicije, postati "čvrst, stabilan muškarac".
Ili neka naprosto posluša savjet Tomislava Karamarka i svakoga dana se pomoli za Domovinu. "Jedan Očenaš i bit ćemo sretniji". Možda upali.
