POTRESNO Ne zaboravite heroje koji su u Gorskom kotaru i Tuzli pobijedili mržnju i rat

Ljeto je 1994. godine i dok rat ne posustaje, u malom Mrkoplju u Gorskom kotaru događa se nešto nevjerojatno - u selo, većinski hrvatsko, dolaze djeca iz Vrbovskog, Moravica (nekadašnjih Srpskih Moravica), iz Jasenka, Drežnice - goranskih mjesta s većinski srpskim stanovništvom - družiti se s djecom iz Rijeke i Zagreba, cijelog Gorskog kotara. Roditelji ih dovoze u Školu mira - fantastičan mirotvorski projekt Mrkopaljca Franje Starčevića, psihologa i filozofa, mirotvorca i čudotvorca koji se zalagao za “aktivno mirovanje” između Hrvata i Srba Gorskog kotara, jedine etnički miješane regije u kojoj se nije zaratilo. No taj mir nije bio slučajan, za njega su se, osim Starčevića, borili i mnogi drugi.

Kad su na samom početku rata i goranski Srbi i goranski Hrvati iz straha digli barikade, Starčević je, tad gotovo 70-godišnjak, potpuno sam kroz šumu i po snijegu propješačio 27 kilometara podno Bijelih i Samarskih stijena, do barikada Srba. Stao je pred njih i zamolio ih da razgovaraju.

Kasnije su ti isti Srbi svoju djecu za vrijeme rata, kao i godinama kasnije, slali u Mrkopalj u Školu mira, u kojoj su se na različitim kreativnim radionicama družila s djecom hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Kad bi svoju djecu dovezli u Mrkopalj, rukovali bi se s domaćinima - Hrvatima koji su djecu primali, s roditeljima druge djece, a djeca su prijateljevala, međusobno se zaljubljivala, na rastanku plakala... Obroke za djecu kuhala je Hrvatska vojska u Delnicama.

Kao sudionica Škole mira, tad studentica novinarstva, i sama sam svjedočila tom nevjerojatnom projektu, koji se od 1996. širio na Sarajevo, Beograd, Podgoricu..., sve do 2007. spajajući djecu svih nacionalnosti. U Mrkopalj su ubrzo nakon Daytonskog mirovnog sporazuma prvo stigli tinejdžeri iz Sarajeva da bi Škola mira svoj krak uskoro pustila i u taj napaćeni grad. Širila se dalje u regiji, kroz nju je prošlo preko pet tisuća djece.

Samo 120 kilometara od Sarajeva, u Tuzli, mir se održao i u ratu, baš kao i u Gorskom kotaru. I tamo su živjeli i na “aktivnom mirovanju” radili neki njihovi Reihl-Kirovi, Bošnjaci i Srbi, o kojima se premalo zna. Ili se baš zbog onoga što su radili premalo zna.

Zagreb: Dr.sc. Valentina Otmačić iz Centra za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci | Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Da goranski i tuzlanski mir ne ostanu samo u sjećanju lokalnog stanovništva, pobrinula se dr. sc. Valentina Otmačić, znanstvenica sa Centra za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci, koja je objavila knjigu “Oaze mira u pustošima rata. Konstruktivni otpor nasilju 1990-ih u lokalnim zajednicama Gorskog kotara i Tuzle” (Srednja Europa 2026.), u kojoj se bavi dosad neistraženim fenomenom - kolektivnim otporom međuetničkom nasilju kroz analizu slučajeva Gorskog kotara u Hrvatskoj te Tuzle u Bosni i Hercegovini, dvjema multinacionalnim lokalnim zajednicama koje su se zajedničkim djelovanjem oduprle ratovanju. Otmačić je mirotvorka od svojih studentskih dana, punih je dvadeset godina promatrala i proučavala posljedice ratova u Hrvatskoj, BiH, Libanonu, Kolumbiji, DR Kongu, Burundiju. Doktorirala je na Odsjeku za mirovne studije Sveučilišta u Bradfordu u Velikoj Britaniji.

Rat ju je 1991. zatekao na prvoj godini fakulteta.

“Početkom 1993. pridružila sam se španjolskoj nevladinoj organizaciji koja je pomagala izbjeglicama i prognanicima diljem Hrvatske. Bio je to početak mog cjeloživotnog putovanja i vokacije u kojoj ću spajati akademski i praktični rad u područjima mira, ljudskih prava i transformacije sukoba. Tijekom tog putovanja, koje će me u narednih 25 godina odvesti na četiri kontinenta, pratila su me brojna nerazriješena pitanja, prije svega nedoumica kako smo se to mi, građani bivše Jugoslavije, tako brzo i lako podijelili po nacionalnim pripadnostima, kako smo to preko noći jedni drugima postali neprijatelji...”, piše Otmačić.

Potraga ju je odvela u brojne male i velike lokalne zajednice koje su ratu pružale otpor, no većina je podlegla pritiscima međuetničkih strahova i nepovjerenja. Dvije zajednice nisu.

Osim što su, na jako sličan način, održali mir, još jedan detalj veže Gorski kotar i Tuzlu: na samom početku rata, u rujnu 1991. u Delnicama je, jednim jedinim ispaljenim metkom u četiri godine, iz okolice tamošnje vojarne JNA ranjen vojnik iz Tuzle, Safet Zukić. Kad su napisali pismo isprike njegovim roditeljima, Josip Horvat kao šef i njegovi kolege iz delničkog kriznog štaba, još nisu mogli znati da će upravo Zukićeva Tuzla postati “sestra oaza mira” njihovim Delnicama, čitavom Gorskom kotaru.

Dok su se u ostatku Hrvatske i BiH višestruki grupni identiteti žrtvovali na oltaru nacionalnih identiteta, u dvjema oazama mira oni su promicani ne samo kao vrijednost nego kao i strategija zaštite, piše Otmačić. Radio Delnice je pripadnike JNA u svom gradu nazivao “sugrađanima”, a njihovog novog zapovjednika “novim stanovnikom našeg grada”, ne spominjući ničiju nacionalnu pripadnost. Kad bi se referirali na Gorane srpske nacionalne pripadnosti, a kojih je u Gorskom kotaru po popisu stanovništva bilo 7527, vlasti i mediji su koristili izraze “naši Srbi” ili “Srbi iz Gorskog kotara”.

Foto: PROMO

“Gospodo časnici i vojnici delničke kasarne, dosad niste posijali sjeme mržnje, nalazili smo riječi za suradnju. Ne sijmo vjetar jer će nas zajedno odnijeti oluja, poslušajmo glas razuma!” poručivalo se vojsci na brdu iznad grada s Radija Delnice, u čemu je najveću ulogu odigrala njegova tadašnja šefica i dugogodišnja novinarka Nada Glad, žena čiji su glas, razum i rad, humanitarno djelovanje postali prepoznatljiv simbol Gorskog kotara. Kad je u vojarnu stigao novi zapovjednik JNA, okupila je žene i otišla k njemu u posjet, razgovarati o miru.

Za Nadu Glad je, baš kao i za Franju Starčevića, priča o ratu morala istovremeno biti i priča o miru. Svakodnevno izvješćavajući s radija o ratnim zbivanjima u Hrvatskoj, odmah je znala da je njezin mikrofon moćno sredstvo koje treba iskoristiti u svrhu očuvanja mira.

- Mržnja je nešto najgore što možete nositi kroz život – poručila je Glad kasnije jednom prilikom.

U Gorskom kotaru Krizni štab i lokalno vodstvo JNA u startu su se smatrali stranama u sukobu, ali su odbili sukob rješavati nasilnim putem. Započeli su intenzivnu komunikaciju i ubrzo shvatili, piše Otmačić, da se konce rata vuče iz centara moći. Najvažnije je, na obje strane, bilo sačuvati živote.

Zapovjednik JNA u Delnicama, Ljubomir Buljin je ovako predložio: “Sačuvajmo mir! Kako? Pa tako da mi malo varamo svoje, a vi svoje...

Čuvajmo jedni druge, medalje i priznanja mrtvima ne trebaju...” JNA je odbijala napasti grad, grad je odbijao napasti kasarnu. Kad je u rujnu 1991. netko zapucao i ranio vojnika JNA Safeta Zukića, Josip Horvat je sa zapovjednikom delničke policijske stanice Antonom Crnkovićem i njegovim zamjenikom Ivicom Briškim otišao kod komandanta Buljina na razgovor. Osudili su napad i ogradili se od njega. “Predmet iživljavanja bio je vojnik koji, ni kriv ni dužan, ispašta u podivljalom vremenu”, izvijestio je tad Radio Delnice.

Petog studenog 1991. potpisan je sporazum o mirnom povlačenju JNA iz Delnica i istog je dana vojska otišla. Po njihovom je odlasku jugoslavenska zastava skinuta i uredno složena. Po povratku u Beograd Buljin i njegov pomoćnik Đuro Vitanović osuđeni su pred vojnim sudom na 12 godina zatvora. Tekst njihove presude pokazuje da su u delničkim tunelima Hrvatskoj vojsci predali ogromne količine streljiva i eksploziva, dovoljne da se razori cijeli kraj. Komunikacija je sve spasila.

Čitavog rata, Srbi i Hrvati ovdje su se smatrali prvenstveno Goranima, baš kao što se u Tuzli promicala identifikacija pojedinaca kao građana, koja je nadilazila nacionalnu identifikaciju, naglašavajući “tradicionalno zajedništvo, komšijske odnose, bezbjednost građana”, piše Otmačić u “Oazama”, fantastično prepričavajući i objašnjavajući kako je i zašto u njima sačuvan mir.

Komparativna analiza tuzlanskog i goranskog diskursa, navodi, ukazuje na to da su njihove alternativne definicije strana u sukobu uključivale koncepte poput “oni koji žive u miru” protiv “oni koji profitiraju od nasilja”; oni koji su “poludjeli” protiv “običnih ljudi” i slično. Josip Horvat, šef kriznog štaba u Gorskom kotaru, navodi kako su u tom kraju “sve netrpeljivosti bile usmjerene samo prema ratu”. Ili, kako je rečeno na Radio Delnicama u rujnu 1991., “dok se ne iznađe rješenje, a ono je u rukama vlasti, čuvajmo naš mir”.

Gorani su vojnike JNA u kasarni iznad grada oduvijek prihvaćali kao “svoje sinove”, nije bilo praznika ili slavlja, kao ni radne akcije, u kojima oni nisu sudjelovali. Slično je bilo u Tuzli, u kojoj su u Drugom svjetskom ratu tadašnji gradonačelnik hadži Hasanaga Pašić i muftija Kurt, zajedno s ostalim Tuzlacima, spriječili ustaški genocid nad gradskim Srbima, kao spaljivanje pravoslavne crkve.

“Duboko smo svjesni činjenice da ne može biti dobro ni Muslimanima ako nije dobro Srbima, Hrvatima i ostalima”, poručio je tuzlanski gradonačelnik Selim Bešlagić u svibnju 1992. I Gorani su tako zborili: “Znali smo da je sve lako riješiti ako ne bude krvoprolića”.

Ni Gorani ni Tuzlaci na izborima 1990. nisu većinski odabrali nacionalističke stranke. Izbor takvog nenacionalističkog vodstva bio je prvi korak u postavljanju temelja uspješnog otpora ratu, navodi Otmačić.

“Gorski kotar je povišen, on je najviše područje u Hrvatskoj. Pada mi na pamet da kod nas vlada mir zato što smo na visini, bliže nebu”, legendarna je izjava goranskog mirotvorca Franje Starčevića, filozofa, psihologa, čovjeka koji je u sjemeništu odustao od svećeničkog poziva, otišao u partizane, da bi 1971. kao hrvatski proljećar bio izbačen s fakulteta na kojem je predavao i degradiran. Devedesetih je i opet išao “u kontru” - stavljajući glavu u torbu, glasno je prizivao mir.

“Mislio sam si: hoćeš mir u Gorskom kotaru između Srba i Hrvata, a tvoji se domobrani odlaze u Liku boriti protiv pobunjenih Srba - je li to izdaja ako ti sa Srbima sklapaš mir?” njegova je poznata dilema. Sličnu je dilemu grupne lojalnosti, navodi Otmačić, primijetio i među goranskim Srbima: “Na sreću, tako su razmišljali i naši Srbi ovdje kad su razmišljali o miru i ratu. Izuzetno je težak moment za mene bio kad je mladi Mrkopaljac, 24 godine, poginuo u dalmatinskom zaleđu. Išao sam izraziti sućut njegovim roditeljima. Da li da im pričam o ideji mira dok im je sin poginuo za Hrvatsku? Njegovi roditelji, naročito otac, istaknuli su ideju mira nad idejom rata: da smo uspjeli ostvariti mir, njihov sin ne bi poginuo”, rekao je Starčević 2010. Preminuo je u 88. godini 2011. Nikad nije zaključavao svoju kuću u Mrkoplju i na put je uvijek kretao pješice, pa dokle stigne, ili dok mu netko ne stane i ne poveze ga. Budio se već oko 3 sata pa pisao i čitao, lijegao predvečer, jeo je jednom dnevno, živio asketski, skromno.

Kad je kretao prema Srbima kroz šumu, na barikade, ovako je rekao Hrvatima: “Poznajem te ljude. Idem provjeriti što se događa. Sedamdeset mi je godina i neće biti velika šteta, a vi ćete znati na čemu ste”. Smiren i nasmiješen, sam je otišao na 27 kilometara dug put preko planine. “Izgledao je kao da uživa u našoj zbunjenosti”, posvjedočio je kasnije inženjer Josip Horvat.

Prvi je Starčevićev posjet “našim Srbima” prošao dobro, nakon tog posjeta nastavio je organizirati okupljanja. “Čovjek je kroz metar snijega dolazio, došao je preko šume - da demantira sve one koji su bili zlonamjerni”, svjedoči stanovnik Jasenka Milan Kosanović u “Oazama”. Komunikacija sa svih strana urodila je plodom - Gorani su tijekom čitavog rata, kako je to govorio Starčević, “aktivno mirovali”. Mnogi su se borili u HV-u drugdje po Hrvatskoj, najviše u Lici. Hrvati, ali i, u nemalom broju, Srbi, rame uz rame.

Iz filma Mirotvorac: Franjo Starčević/ FADE IN |

“Jedan od razloga slabog poznavanja iskustava Gorskog kotara i Tuzle jest i taj da je prostor za priznanja i komemoraciju ratnodobnih događanja rezerviran za one koji su bili uključeni u naslije - kao počinitelji ili žrtve. Čini se da u tom prostoru nema mjesta za pojedince i skupine koji su spriječili nasilje i tako očuvali živote, imovinu i socijalni kapital...”, zaključuje autorica “Oaze mira”, koja je mirotvorce poznate samo svojim gradovima - Starčevića, Bešlagića, Nadu Glad, Horvata i ostale - učinila i svijetu vidljivima.

Potražite novi broj magazina Express na svim kioscima 

Foto: EXPRESS