Pretužan kraj za ljude koji su htjeli zaraditi za koricu kruha, ali i život u pravednijem svijetu
Foto: Ivica Galovic/PIXSELL
Oni kojima je očuvanje njihovih poslova važnije od tuđih života, prokletstvo su ovih naših prostora. Takvi će, kad im se kaže da je na putu koji organizira njihova agencija poginulo desetoro, zaprijetiti novinaru...
Tužna je i pretužna sudbina zadesila ljude koji su napustili svoju siromašnu i ranjenu zemlju da bi zaradili koricu kruha drugdje, u tuđoj državi, pa izgubili živote na cesti. A ono što je poslije tragedije kod Slavonskog Broda, gdje je desetero ljudi izgubilo živote kad je autobus sletio s autoceste, izjavio vlasnik agencije koja organizira ta putovanja i zarađuje na toj sirotinji, odraz je jada, pokvarenosti i gluposti koja narodima na ovim našim prostorima desetljećima oduzima pravo na normalan život, u pravednim društvima, pravo na budućnost i sreću.
Kad ga je novinar 24sata Emirat Asipi upitao zna li uopće što se dogodilo s putnicima koji putuju u njegovu aranžmanu, zna li da je poginulo desetero ljudi, odgovorio je:
- Otkuda vama to, otkuda? Ne znam ja ništa, nemam nikakve informacije. Vi pazite kakve ćete informacije objavljivati, budite svjesni što radite, zaprijetio je.
Takvi, kojima je očuvanje njihovih poslova važnije od ljudskih života, prokletstvo su ovih naših prostora. Ti su likovi često iscrtavani u našoj literaturi, u filmovima, a među posljednjim zabilježenim portretima sirovih i neempatičnih stvorenja, je muškarac koji je sjajno, točno i precizno, uz vrlo malo poteza, malo riječi i slika, iscrtan u čudesnom makedonskom remek-djelu Zemlja meda. To je onaj pohlepni i beskrupulozni prekupac meda Safet koji siromašnu obitelj ucijeni da mu proda sav med i uništi pčele njihovoj čuvarici Hatidži.
Film, snimljen u prostorima bliskima onima iz kojih su žrtve strašne nesreće, detektira beznađe koje obuzima ljude na Balkanu, ali i rijetke vrijednosti. Hatidže, čuvarica divljih pčela, kao mantru ponavlja pravilo kojim, unatoč svome siromaštvu, dijeli med sa pčelama i hranu sa psima, voće s bolesnom majkom: Pola meni, pola tebi...
Poruke onog prekupca Safeta, poruka ovog vlasnika putničke agencije, poruka naših bezbrojnih bandića, keruma, horvatinčića, sanadera, kovačevića i bačića, bitno su različite. To su poruke iskljjučive pohlepe, grabeži, onoga što će pčelama u košnicama učiniti opaki stršljeni, na primjer.
Zato nije čudno da se prostori od Kosova i Makedonije do zapadnih granica Hrvatske prazne više i brže no ikad prije, da nestaju cijela sela, da ljudi očajnički traže bolji, a prije svega pravedniji život. Na Zapadu je mnogima to teško shvatiti, baš kao što naš narod teško može pojmiti potrebu milijuna očajnih ljudi da iz Afganistana, sjeverne Afrike, Iraka ili Irana žele doći do Evrope.
Ispražnjeno je i selo iz onoga filma, u njemu više ne živi ni siromašna Hatidže, ondje su u kamenim košnicama tek njene bajkovite divlje pčele. Premda je napisao pronicljivu analizu tog filma, ni Richard Brody iz New Yorkera nije mogao pretpostaviti zašto je selo Berkilija napušteno, zašto ljudi odlaze i napuštaju te veličanstvene predjele, pa zaključuje: „Nikad ne saznajemo kakva je kriza ili koje su okolnosti dovele do ovog egzodusa...“
