Naši političari kao ispriku za neuspjehe uvijek navode kako je Hrvatska doživjela velika ratna razaranja. To je, naravno, istina, ali Njemačka je u dva rata devastirana puno žešće. A nakon oba rata digla se samo 15 godina poslije “posljednjeg sučeva zvižduka” i stvorila čudo.
U “Razgovorima s Krležom” čitamo nekoliko anegdota koje je veliki hrvatski pisac ispričao Enesu Čengiću.
“Za vrijeme ručka Krleža govori o našem javašluku i njemačkoj pedanteriji, koja opet nekad nema granica. Navodi slučaj njemačkog šefa države Paula von Hindenburga koji je tridesetih godina u veliki lov pozvao diplomate i svoje ministre, i upravo kad su imali krenuti, on se poče pipati po džepovima i otkrije da nema knjižice o članstvu u lovačkom udruženju. Brzo naredi svojima: ‘Idite i donesite knjižicu’. Odjurili su u njegov dom, sve pretražili, ali knjižice nisu našli. ‘Ekselencijo, knjižice nema.’ ‘Gospodo, Vi idite u lov’, rekao je prisutnima. ‘Ja na žalost ne mogu jer, eto, nemam lovačke knjižice.’ ‘Što da kažem?’, zapitao se Krleža pa nastavio: ‘Idiotarija, ali živa istina’. A kad je kralj Aleksandar išao jednom u lov u Bosni, nisu uspjeli naći medvjeda i hajkom ga natjerati prema kralju, te su uzeli mečku od Ciganina i najurili je, a kad se ona pojavila pred kraljem, već u daljini izdresirana mečka počela je plesati, kralj je to zapazio i nije pucao...”, piše Čengić.
A što bi učinio naš moćnik? Naručio bi dresiranu mečku. Eto, i zato se Njemačka izdiže iz svakoga pepela, a mi zemlju pretvaramo u pepeo. Zakon, red, propis, disciplina, a ne “tko je jamio, jamio”, “Reci, kaj bi štel” i sl., to su formule uspjeha.
A rat završen prije četvrt stoljeća samo je bijedna izlika.
