Promocija knjige o ljudima s Banije: 'Nećemo prestati pisati. Ne damo da budu Zaboravljeni'

Došepao je oslonjen na štake, u pratnji sina. Odjeven u modri sako, sa zgužvanim novinama u džepu. Zadnji put sam Ivana Kaurića vidio u prosincu, nije mogao ustati iz kreveta. Plakao je kad je vidio svoju staru violinu.

U petak, 7. srpnja, u Glini je održana promocija knjige “Čekaonica za drugi svijet”. Pisao sam je tijekom studenog i prosinca prošle godine. Objavili smo 29 priča u sklopu serijala “Zaboravljeni”, koje su objavljivane svakoga dana, sve do godišnjice kobnog potresa koji je slomio Baniju.

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Barem ne u punom smislu te riječi. Ove riječi su stajale iznad svakog objavljenog teksta. Ideja je bila jednostavna - pronaći ljude, žive ljude koji i dalje, unatoč Richterovim stupnjevima, srušenim kućama, desetljećima bijede i potpunoj političkoj rezigniranosti, opstaju u ovom komadu Hrvatske. Htio sam natjerati čitatelje u sretnijim dijelovima zemlje da ne pročitaju njihovu priču, sažale se, uzdahnu, okrenu stranicu i zaborave na ljude. Htio sam ih ugurati u lice svima. Da znaju da su tu.

Junaci knjige

Priče smo uvrstili u knjigu, opremljenu i fotografijama sjajnog Davora Puklavca, koji je svojim objektivom zabilježio više detalja nego što je ijedna rečenica mogla ilustrirati. Knjiga će biti sačuvana u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici. Čak i ako je nitko ne prolista, oni, junaci “Zaboravljenih”, ostat će na nekoj polici ili u nekom virtualnom fasciklu. Neće biti zaboravljeni.

Zagrebačka promocija održana je dva dana ranije, u srijedu, u Novinarskom domu. Ali ona stvarno važna, ona zbog koje je knjiga tiskana, a članci objavljivani, održana je u petak u Glini.

Pojavio se Ivan Kaurić, čovjek koji je, kako je rekao, nekad imao sve, obišao pola svijeta, završio više zanata, svirao više instrumenata, živio više života, a sad nema ništa. Prije sedam mjeseci nije mogao ustati iz kreveta. U petak je hodao Glinom i primio u ruke stranice sa svojim riječima.

Bio je tu i Lazo Vojnović, stari gospodin iz Balinca, koji je nekad znao svaku ljekovitu travu i gljivu u svom susjedstvu, a sad je ostao sam. Doktor Lazo, kako su ga nekad zvali, također je talentirani glazbenik. Čovjek koji cijeni društvo i pjesmu.

VIDEO: 'ČEKAONICA ZA DRUGI SVIJET' Novinar 24sata predstavio knjigu o ljudima s Banije: 'Neprihvatljivo je da blijede'

Neće biti zaboravljeni

Bio je i Pajo Trkulja, simpatični brkonja koji je prijetio vješanjem ako mu ne uvedu struju. Odbijao je živjeti kao životinja. Uveli su mu je. Nitko se ne zajebava s Pajom.

Bili su i Mara i Ivan Stoprd, stanovnici kontejnerskog naselja u Petrinji, koji su se, nažalost, navikli na uske limene zidove i kojima njihov razbijeni dom sad izgleda neprirodno veliko.

Bio je i Dragan Priljeva, koji je ostao bez supruge i bez kuće. Od nekretnina su mu ostali samo kontejner, napukla garaža i mrtvački sanduk koji je sam sebi napravio.

Bila je i Dika Krznarević, kojoj jabuke padaju po metalnom kontejnerskom krovu i koju je život slomio kao i zidove njene nekadašnje kuće.

Bila je i Ljuba Kokić iz Bojne, koja samo želi da joj sin ozdravi. Bila je i Marica Tahirović, koja kaže da nije ni na nebu ni na zemlji. Bila je i Dada Prišić, mlada i energična žena koja uredno komunicira s Bruxellesom, ali u Petrinji su gluhi na njene potrebe.

Bila je i Slađana Kardaš sa svojim Branom, vjernim pratiteljem u kojega se zaljubila uz svjetlost jedne svijeće. Bio je i stari Stevan Baljak, zadnji čovjek u Europskoj uniji koji o konjima priča ljepše nego što neki govore o ljudima. Bio je i Mićo Lončar, na štakama, jedini stanovnik mračne i napuštene škole u Boroviti.

Bili su, naposljetku, i Jandre i Štefica Pereković, čija lica krase naslovnicu knjige i čiji sam izraz, čekaonica za drugi svijet, kako su opisali sadašnju Baniju, posudio za naslov knjige.

Bila je i Branka Bakšić Mitić, koja već godinama neumorno pomaže sugrađanima, kao i Simona Horvat, koja u svojoj maloj ambulanti pruža pomoć i utjehu ljudima s Banije. Bili su i drugi volonteri, čovjek do čovjeka, koji nisu zaboravili na ono što nas čini ljudima.

Pričali smo, grlili se i smijali. Kao da tih sedam mjeseci nije prošlo.

Neće biti zaboravljeni. Ne samo zbog ove knjige. Nećemo prestati pisati o njima. Nećemo ih prestati posjećivati. Nećemo mirno pustiti da čekaju na drugi svijet.