Proza koja ne moralizira i koja nema milosti baš ni za koga...

Nakon pomnog vijećanja peteročlani žiri nagrade Fric, uz uzdahe što ne može na popis finalista dodati još koju knjigu, odlučio se za šest naslova, od kojih će jedan dobiti nagradu Fric za najbolje nefikcijsko prozno djelo objavljeno od 31. lipnja 2016. do 1. srpnja 2017. od 75.000 kuna bruto.

Nagradu dodjeljuju tjednik Express i sponzor Barcaffe, čija kava savršeno ide uz knjigu. Dio nagrade čini i skulptura žiroskopa u izvedbi Đ24, prvi put mobilna i funkcionalna skulptura za književnu nagradu, možda ne samo kod nas, s jasnom porukom: pisati treba ispravno i uspravno, bez obzira na okolnosti i poremećaje.

Sve romane žiri će još jednom prostudirati i tad, vjerojatno opet uz uzdahe, dodijeliti nagradu 19. 12. u zagrebačkom HNK u 12 sati. Navečer će se proslaviti na Fric partyju, koji će biti održan u zagrebačkom Jazz&Cabaret klubu Kontesa do dugo u noć i gdje će se slaviti dobra knjiga.

U užem izboru našao se, abecednim redom prvi, roman “Stajska bolest” Slađane Bukovac, već iskusan finalist i time višestruko potvrđen kao izvanserijski. Iz obrazloženja žirija izdvajamo: “Višeperspektivna priča u kojoj su svijesti likova vrlo vješto i organski isprepletene, stvarajući dojam istinske polifonije glasova – svaka od tih svijesti plastično je i idiosinkratički ocrtana, s mnoštvom vrlo specifičnih i živih detalja, posebice lik Jelene, za koji bih se usudila reći da je jedan od jačih i uvjerljivijih ženskih likova u recentnoj hrvatskoj književnosti.

Kompleksnost odnosa između čovjeka i životinje

Ljudi koje roman prikazuje tužni su, zatvoreni i razočarani, prikazuje ih se s određenom oporošću i okrutnošću, koja nikad ne odbija, dapače, baš obratno. Treba spomenuti i da je okosnica romana svojevrstan kriminalistički zaplet koji, iako potisnut, vuče čitateljsku pažnju na vrlo pametan način”. Drugi član žirija dodaje da “roman obuhvaća kompleksnost odnosa između čovjeka i životinje, govori o njihovoj međusobnoj privrženosti i bliskosti, ali i bezobzirnosti, pogotovo s ljudske strane”.

Finalist je i labavije strukturiran kratak roman “koji se može promatrati i kao zbirka od 33 priče” snažnog, već i regionalnog odjeka, “Sjećanje šume” Damira Karakaša. Istaknuto je da je “Karakaš u jednom intervjuu rekao: ‘Za mene prava proza je ona koja nema milosti ni za koga. Ili kako to jednom lijepo reče Krleža: mora se pisati mrko, okrutno, neumoljivo, bez samilosti, pa čak i sa začepljenim nosnicama’. Knjiga je to s ruba šume, u potpunosti karakaševska: tečna i razumljiva”. I još: “U tridesetak slika primordijalni svijet se rastvara u sprezi okrutne zbilje, duhovitih upada, poetskih sekvenci, prisjećanje koje ne rabi riječ viška, koje ne rabi emociju previše, ali zadire do dubokoga dna vlastitoga bića i svih istina što se razotkrivaju unatoč vjekovnom zapretanju.

Istodobno ulazi i iskače iz žanrovskih odrednica

Konačni obračun, ali i poravnanje s demonima prošlosti, ne osuđujući, ne prokazujući, bilježeći, gotovo opjevavajući, oslobađajući se. A opet ne manjka društvenoga stava, samo što je više u naslućivanju, ne opterećujući tkivo teksta izravnošću, plakatnošću”.

Također dijelom autobiografska knjiga Semezdina Mehmedinovića, bosanskog autora s američkom aadresom, “Me’med, crvena bandana i pahuljica” našla je svoje mjesto u finalu. “Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više nije ostalo od nas osim ljubavi”, kaže Semezdin Mehmedinović u knjizi koja govori o dva udara, srčanom i moždanom, pa pokazuje kako se dolazak u granične situacije života može pretvoriti u najvažniju spoznaju života, onu prema kojoj je ljubav najvažnije što uopće možemo osjetiti na ovom planetu. Ljubav, pa sjećanje na ljude i događaje, na emocije, na trenutke. Ova knjiga služi katarzi - nemojte doživjeti udar, pročitajte knjigu, odvrtite u glavi te slike u vašem životu, ostatak vaših dana dobit će novi smisao!”

Roman “Ciganin, ali najljepši” Kristiana Novaka s tri već osvojene nagrade i kazališnom predstavom koja se nestrpljivo iščekuje definitivno je obilježio zadnjih godinu dana, što potvrđuje i publika uporno ga držeći na vrhu top listi. “U svojem drugom vrsnom romanu Novak se poigrava formom krimića jer ‘Ciganin, ali najljepši’ istodobno ulazi i iskače iz žanrovskih odrednica.

U svijetu Međimurja autor isprepleće različite likove, nacije, okrutnu realnost međimurskoga sela i odnosa s Romima, susret sa zbiljom izbjegličkoga vala, ljubav, ubojstva... Središnje mjesto je strah, strah od Drugosti i Drugih, muka života na predrasudama i stereotipima koji se u nas ugrađuju od početaka i teškom se mukom (ili nikad) rasipaju. I što kad smo i sami oni Drugi, pitanje je koje Novak nužno mora postaviti u kolopletu sudbina i miljea koje je spleo u nabijeni prozni kolaž istjerujući suočavanje sa samima sobom do krajnjih granica vlastite podnošljivosti.”

Jedini prvijenac u društvu od šest odabranih je roman “Kad sam bio hodža” bosanskohercegovačkog pisca Damira Ovčine, roman čija popularnost pouzdano raste. “Damir Ovčina ostvario je sasvim iznimno čudo: on je u biti izmislio vlastiti jezik koji puno puta govori sam za sebe, omogućujući autoru škrtost i sažetost izraza koja mu, opet, osigurava izlazak na široka prostranstva priče, baš prema onom famoznom naputku o ‘riječima kojima mora biti tijesno’. U Ovčininu romanu o jednom sarajevskom ratnom ropstvu pred čitateljem iskrsavaju atmosfere, ljudi, predjeli, kao na filmskoj vrpci. Ovčina ne sudi, ne koristi crno-bijele tehnike, ne moralizira, a opet je sve u njegovu romanu savršeno jasno. Nema tu patetične sedlarovštine, riječ je o rafiniranom prikazu ljudskih razlika, karaktera i nekaraktera, no i opisi grada, prirode te ambijenata su vrhunski - riječ je gotovo o nekoj vrsti knjige snimanja. Ako ovako izgleda Ovčinin debi - kako će mu izgledati nastavak opusa? U tom je smislu pisac sam sebi postavio zamku ‘velikih očekivanja’, ali s ovakvom nadarenošću, on će iz nje zacijelo i izaći.”

Zavodljivo isprepliće čudovišne elemente

Opsegom najveći, uvlakama u tekstu najškrtiji, roman “Calypso” vrsnog stilista, crnogorskog pisca Ognjena Spahića, europski lansiranog još romanom “Hansenova djeca”, također se našao u finalu. “Pomaknuti, u najboljem smislu riječi logoreični, obiteljski roman prepun potpunih luđaka, likova ujedno groznih i snažnih poput starozavjetnih nemani s balkanskog krša, vođenih vrućom, vlažnom i ljepljivo trulom ljubavi, strašću i na kraju mržnjom. Roman zavodljivo isprepliće ove gotske čudovišne elemente sa svakodnevnim realističkim prosedeom jedne crnogorske gradsko-seoske porodice.”

Čestitke treba odmah uputiti svim finalistima, a usput možemo zaključiti da je književna scena vrlo živa i dobra, da je ugodno biti čitatelj premijerno objavljenih knjiga u Hrvatskoj, i to ne samo zbog ovih naslova.

Uzbuđenja nam, svakako, predstoje. Žiroskop čeka svojeg prvog vlasnika.