Psihologinja o porastu nasilja među mladima: 'Zbog mobitela su brutalniji, sve radi lajkova...'

Mladići pod crnim kapuljačama usred Zagreba su brutalno pretukli 15-godišnjaka, u Poreču su zaštitari cipelarili Slovenca (19), u Rijeci je pretučen čovjek (31) s invaliditetom. Ove vijesti o eskalaciji nasilja na ulicama hrvatskih gradova zgrozile su javnost, ali i psihologe.

- Sve češće tjelesno nasilje među mladima ne prestaje u trenutku sukoba – ono se seli na društvene mreže, gdje se snimke dijele radi "lajkova", a sama prisutnost kamere nerijetko potiče nasilno ponašanje. Cyber nasilje i digitalno uznemiravanje danas bilježe najveći i najdosljedniji porast među oblicima vršnjačkog nasilja - upozorava Ella Selak Bagarić, klinička psihologinja i voditeljica Centra za zdravlje mladih.

- Pametni telefoni postali su produžena ruka nasilja uživo – djeca doslovno nose publiku u džepu. Svaki udarac može postati viralan, a “like” pretvara nasilje u društvenu valutu. Prijetnje, čak i kad se ne realiziraju, snažno utječu na dječji osjećaj sigurnosti. Ukratko, nasilje danas možda nije učestalije, ali je intenzivnije, dostupnije, brutalnije i društveno vidljivije nego ikad prije - kaže Selak Bagarić.

U pozadini tog porasta leže duboke promjene u psihološkom funkcioniranju adolescenata. Emocionalna disregulacija, odnosno sve izraženiji problem obuzdavanja impulsa, jedan je od ključnih uzroka.

- Djeca se sve rjeđe uče čekanju, smirivanju i samoregulaciji. Odrastaju u kulturi instantnih podražaja i “swipe” reakcija koja trenira brzu nagradu, ali ne i toleranciju na frustraciju - upozorava psihologinja.

Dodaje da algoritmi društvenih mreža koji promoviraju nasilne sadržaje dodatno pojačavaju anksioznost i mogu potaknuti imitativno ponašanje, osobito u kontekstu vršnjačkog pritiska i modeliranja agresije.

- Studije pokazuju i da roditelji sve češće koriste ekrane kako bi "utišali" dječju ljutnju, čime im uskraćuju priliku za razvoj samoregulacije. No roditeljski nadzor nije samo zabrana – to je angažman, vođenje i jasna osuda svakog oblika nasilja - ističe.

GDJE SMO ZAPELI? Moramo reagirati: Roditelji su kolektivno počeli žmiriti na ismijavanja i ružne riječi

Nasilje prati i pad empatije među djecom.

- Mozak djeteta koje svakodnevno gleda nasilne sadržaje postaje manje reaktivan na patnju drugih. Ekran kao barijera razvodnjava osjećaj odgovornosti – dijete više ne vidi osobu, nego avatar. Kad žrtvu doživljavaš kao piksele, granice se brišu - naglašava Selak Bagarić.

Dodatan rizik je rana trauma i kronični stres u obiteljima.

- Djeca koja uče da se problemi rješavaju vikom i prijetnjama često prenose takve obrasce na vršnjake. Ne govorimo o "neodgojenosti", već o nevidljivim emocionalnim ranama koje često ostaju neprepoznate - kaže psihologinja.

Ističe i ulogu digitalnih algoritama, koji su vođeni isključivo tržišnom logikom – poticanjem angažmana, bez moralne komponente.

- Što je sadržaj emocionalno nabijeniji, to dulje zadržava korisnika. Adolescenti ulaze u arenu lajkova gdje se njihova društvena vrijednost ocjenjuje u realnom vremenu. Kad roditeljski nadzor oslabi, najčešće zbog iscrpljenosti, otvara se prostor za eskalaciju nasilja. Zato je ključno ne govoriti samo o pravilima korištenja uređaja, već o emocionalnoj pismenosti roditelja. Povjerenje i odnos s djetetom najbolja su zaštita od rizika - poručuje.

Na problem nasilja mora odgovoriti i sustav, ali ne parcijalno.

Zagreb: Ella Selak Bagarić i Gordana Keresteš | Foto: Neva Zganec/PIXSELL - ilustrativna fotografija

- Potrebna je koordinirana i višeslojna prevencija. Škole trebaju uvesti sustavne programe socijalno-emocionalnog učenja. Djecu treba učiti empatiji, samoregulaciji i upravljanju konfliktima jednako kao matematici. Lokalna zajednica mora osigurati pristupačne izvannastavne sadržaje – sport, umjetnost, volonterske projekte – ne kao privilegiju, već kao pravo - kaže Selak Bagarić.

Dodaje da civilni sektor, škole, socijalne službe i policija moraju djelovati usklađeno, a roditeljima mora biti dostupna stručna pomoć, ali bez liste čekanja.

- Islandski model pokazuje kako se prikupljeni podaci o mladima mogu pretvoriti u lokalne akcijske planove. Kad sustav doista odluči ulagati u djecu, rezultati brzo stižu. Treba nam model koji ne djeluje samo na pojedinca, već na cijelu njegovu okolinu - naglašava.

Na pitanje što roditelj može učiniti kad primijeti agresiju kod djeteta, Selak Bagarić odgovara:

- Najvažnije je zadržati mir i jasnoću. Kad dijete udari brata, roditelj je često šokiran ili ljut. No upravo tada djeca uče kako se odrasli nose s osjećajima. Potrebno je mirno i čvrsto reći: “Ovo nije u redu i moramo o tome razgovarati.” Ne pitati “Zašto si to učinio?”, već “Što si osjećao?” Udaranje je često signal frustracije. Roditeljski zadatak nije samo kazniti, već pomoći djetetu da razvije zdraviji odgovor - poručuje.

KOMENTIRA BOJANA MRVOŠ Tko je kriv za vršnjačko nasilje koje je sve češće i brutalnije?

Zaključno, ističe: "Nasilje nije dječja faza, već poziv u pomoć. Prevencija ne počinje zabranom, već ponudom – sadržaja, odnosa, povjerenja i podrške".