Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
8 komentara

Putevi zlata starih Hrvata: Bili smo u rudniku Ognjene zemlje

U regiji Cordón Baquedano, na Velikom otoku Ognjene zemlje, nekad je boravilo oko 1500 rudara, mahom Dalmatinaca. Danas su ostala samo četvorica, a jedan od njih pokazao nam je koliko je to krvav posao

Foto: Josip Tolić/24sata
8 komentara

Krajem 19. stoljeća, kad su počele masovne migracije Hrvata u Sjevernu i Južnu Ameriku, brojna se kolonija, uglavnom Dalmatinaca, počela okupljati na samom jugu Južne Amerike, u Ognjenoj zemlji.

Foto: Josip Tolić/24sata mol na kojemu su pristali brodovi prvih hrvatskih doseljenika u Porveniru

Foto: Josip Tolić/24sata

Grad Porvenir, koji se nalazi na zapadnoj, čileanskoj polovici Velikog otoka Ognjene zemlje, utemeljili su 1883. godine upravo hrvatski doseljenici, dobrim dijelom Bračani. Među tisućama imigranata bila je i obitelj Mladena Tadića (80), porijeklom iz Omiša, čiji su stric i otac bili među prvima koji su se bavili - iskapanjem zlata.

POGLEDAJTE VIDEO:

[video: 1203779 / ]

- Moj je stric Paulo došao prvi 1887., a otac Jure 1905. Tu je upoznao moju majku. Kao i svi doseljenici koji su došli u Ognjenu zemlju, otac se posvetio vađenju zlata jer je u to to doba bilo najbolji izvor zarade, prodavalo se kao ludo - govori nam Mladen, danas tajnik Hrvatskoga dobrotvornog društva u Punta Arenasu.

Foto: Josip Tolić/24sata fotografija Mladenova oca Jure (Jorgea) u gradskom muzeju u Porveniru

- Kako je otac bio dobar i vješt radnik, u kratko vrijeme stvorio si je malo bogatstvo pa je 30-ak kilometara istočno od Porvenira, u unutrašnjosti Velikog otoka, izgradio hotel. U ono doba bilo ih je puno jer su rudari dosta putovali - dodao je Mladen.

Od svih došljaka u Porvenir u to doba, gotovo 90 posto došlo je upravo zbog zlata, a velika većina njih bili su Hrvati, otkriva naš sugovornik. Stoga nije čudno što je jezik sporazumijevanja u Ognjenoj zemlji bio upravo hrvatski.

Foto: Josip Tolić/24sata Mladen Tadić

- Svi su na ulici govorili "po našu", na čakavskom, pozdravljali se kao sunarodnjaci i razgovarali jedni s drugima. Nisu znali španjolski, ali su zbog njih Čileanci, pa i Englezi i Norvežani naučili hrvatski i dobro ga govorili - prisjeća se.

Kako bismo iz prve ruke vidjeli kako se nekad živjelo i radilo u Ognjenoj zemlji, iz Punta Arenasa sjeli smo na trajekt za Porvenir i 45-minutnom vožnjom po zavojitoj i brdovitoj makadamskoj cesti stigli do regije Cordón Baquedano, koja je bila radno mjesto za oko 1500 rudara u ono doba, i doline kojom teče - Zlatna rijeka (Río del Oro).

Foto: Josip Tolić/24sata

Dok smo snimali kadrove impresivnog krajolika, iz daljine nas je znatiželjno promatralo stado ovaca, kao i skupina gvanaka, vrste ljame koja obitava u Patagoniji. Oni su bili glavni izvor hrane ovdašnjih domorodaca, plemena Selknam, koji su se odijevali njihovim krznom. Zbog vatre koju su palili kako bi se zgrijali, a koje je bilo po čitavom području, kolonizatori su ga prozvali Ognjenom zemljom.

Foto: Josip Tolić/24sata

Foto: Josip Tolić/24sata

- Voda je bila glavni element za vađenje zlata, a osvrćući se okolo možete vidjeti tragove kopanja zemlje na ovim brdima. Stari Dalmatinci godinama su tu radili i tako prehranjivali obitelj. Svi su bez problema podizali djecu i većina njih umrla je u ovom kraju - kaže nam Mladen Tadić, sin bivšeg rudara.

Posao je bio zahtjevan i težak, ali nije bilo nesuglasica. Motika, lopata i vile bile su osnovni alat, a zlato bi se skupljalo u željezne posude gdje su ga izdvajali i ispirali. Potom bi ga na konjima prevezli u Porvenir i prodavali, a samo u jednom smjeru trebalo im je oko četiri sata.

Kako bi se sklonili od jakog vjetra koje tuče južnom regijom Južne Amerike, stari Hrvati izgradili su kuće u brdu. Iskopali bi rupu u zemlji i prekrili je zemljom i travom.

Foto: Josip Tolić/24sata

U jednoj takvoj skromnoj nastambi danas živi Jorge Gesell (58), čileanski rudar na kojega smo naišli putem. Jedan je od svega četvorice rudara koji se i danas bave iskapanjem i ispiranjem zlata na tom području.

- Ovdje radim već 39 godina. Vrijeme dozvoljava da se radi samo u toplije doba godine, od listopada do travnja, a sad je vrhunac ljeta pa kiše praktički nema. Bez vode ne možeš kopati i ne možeš otkriti zlatnu žilu - objašnjava nam Jorge, koji je zadovoljan životom u surovim uvjetima Ognjene zemlje.

Foto: Josip Tolić/24sata rudar Jorge Gesell

Foto: Josip Tolić/24sata

- Nitko me ne šalje, radim sam za sebe kad hoću i koliko hoću. Mjesečno mogu zaraditi od 500.000 do 1,500.000 pesosa (cca 5000-15.000 kuna). Danas nas je ostalo malo, ali ne zbog toga što se ne može zaraditi, nego je jako naporno. Od kopanja se uništavaju prsti, bole leđa i postane neizdrživo. Radiš dok god možeš istrpjeti - dodao je.

Jorge nam je na licu mjesta pokazao koliko je to zahtjevan posao.

- Da bi dobio 100 grama zlata, moraš pomaknuti oko devet kubičnih metara zemlje! I to trebaš raditi jako pažljivo da ti ne promakne koja žila. To je posao koji traje i do mjesec dana, nije lako - istaknuo je.

Foto: Josip Tolić/24sata

Iako je potomaka hrvatskih doseljenika među rudnicima zlata još prije 30-ak godina bilo oko 150, danas su se oni okrenuli nekim drugim, modernijim djelatnostima.

- Danas zlato nema vrijednost koju je imalo prije. Pa zlatni novac u bankama možete kupiti po jeftinijoj cijeni nego što možete prodati istu tu količinu sirovog zlata. Nekad ga se dobro prodavalo jer se od njega pravio kovani novac - govori nam Mladen Tadić.

- Kad su prvi Hrvati došli ovdje i vidjeli kako se može živjeti od vađenja zlata, pozvali su druge koji su vodili braću, rođake, prijatelje i tako su se skupili. Poslije su dovodili i žene, obitelji, djevojke… Tako su se formirale obitelji i zajednice hrvatskih doseljenika. Ti su ljudi ostavili puno svojoj djeci - dodao je.

Mladen je jedini živući član svoje uže obitelji, imao je petero braće i sestara. Svi su, kaže, umrli vrlo mladi. S radošću se prisjetio starih vremena, kad su se u njihovu domu njegovali hrvatski običaji.

Foto: Josip Tolić/24sata

- Sjećam se kako sam s braćom uvijek razgovarao na čakavskom. Pjevali smo naše pjesme, baš kao i naši roditelji, obično prije ili poslije ručka. Pjesme smo znali prevoditi na španjolski kako bi ih i Čileanci mogli razumjeti. Otac i majka učili su me i moliti na hrvatskom, ali prošlo je toliko vremena kako ga ne govorim redovito. Prije 20 godina bilo je jako puno Hrvata s kojima sam pričao i tako stalno vježbao. Danas je teško, ali kad počnem govoriti, nakon nekoliko dana vokabular mi se počne polako vraćati - nasmijao se naš sugovornik.

Čileanski su se Hrvati u ono doba, kaže Tadić, slagali zbog posla. Svatko se bavio nekom djelatnošću, a međusobno su si pomagali i družili se.

- Okupljali smo se u crkvi svaku nedjelju i blagdanima. Svi bismo se dobro sredili, muškarci popravili brčiće, a nakon mise išli u klub gdje bismo se zadržali čitavo popodne. Vladala je totalna harmonija - kaže.

Nekoliko generacija kasnije, međutim, hrvatski identitet u tim se ljudima sve više gubi. Došla su neka nova vremena.

- Čini se kao da su okupirani nekim drugim svijetom. Nove generacije nemaju interesa za našu kulturu. Zagledani su u kompjutere, mobitele i internet. Ne bih nikoga htio uvrijediti, ima iznimaka, ali rijetke su. Nestat će nam identitet nastavi li se ovako. Stariji moraju pokazati primjer i dati sve od sebe da mladima prenesu entuzijazam za učenje jezika i kulture, poštivanje vjere i obiteljskih vrijednosti - zaključio je Mladen.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message