Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Kako Putin osvaja žene: 'Mlada damo, to je sudbina. Dajte broj'

DRUGI DIO Knjiga 'Novi car' novinara NY Timesa Stevena Lee Myersa opisuje nevjerojatnu priču o putu do moći Vladimira Putina. 24sata vam ekskluzivno donosi feljton s izvatcima iz knjige, koja je na svim kioscima

Autor 24sata

Što to on točno radi?

Tijekom ljeta 1976. iz KGB-ove je akademije izašao kao prvi poručnik. Nije se vratio u odjel za osoblje, već u odjel za protuobavještajnu službu, u KGB-ovoj Drugoj glavnoj upravi.

Sudjelovao je u operacijama ne protiv neprijatelja izvana, već protiv neprijatelja iznutra. Postao je aparatčik koji se trudio, najviše od svega, održati društveni red i političku kontrolu, iako nije mnogo toga poznato o njegovim djelatnostima iz tog vremena. 
Njegovi prijatelji, čak i njegovi kolege, nikada nisu mogli biti sigurni što je točno radio, a on se dobro potrudio zataškati detalje svojeg posla. Časnik koji je s njim radio činjenično ustvrdio kako je radio za Petu glavnu upravu, no nitko nije mogao biti sasvim siguran. Iako će to Vladimir poreći, njegov je kolega vjerovao kako je vrlo dobro poznavao taktike kojima se KGB služio protiv kritičara sovjetske moći, među kojima je bio Solženjicin i kasnije Saharov. 

Nesumnjivo, jedan od  njegovih najbližih prijatelja u Lenjingradu Viktor Čerkesov došao je na zao glas zbog svojeg rada u Petoj glavnoj upravi protiv disidenata, uključujući i vjernike. I nije osjećao grižnju  savjesti niti suzdržljivost zbog KGB-ova oslanjanja na doušnike ili suradnike. Iako su sijali nepovjerenje čitavim sovjetskim društvom, vjerovao je kako je biti u dosluhu s policijskom državom od koje su svi strahovali ne samo ispravno već i ključno za održavanje reda. Devedeset posto KGB-ovih informacija, jednom je rekao, proizašlo je od običnih sovjetskih građana koji su dobrovoljno ili drukčije obavještavali o drugima, svojim suradnicima, prijateljima, rođacima. 

“Ništa ne možete učiniti bez tajnih agenata”, rekao je. Vladimir je, očito, skupljao i kontrolirao agente tijekom svojeg mandata u protuobavještajnoj službi u Lenjingradu, posebice poslovne ljude, novinare i sportaše koji su putovali u inozemstvo ili se nalazili sa stranim posjetiteljima. Iako su njegove djelatnosti i danas prekrivene velom tajne, postao je nešto bliže “murjaku” kojega je spomenuo njegov trener kada je Vladimir pokazao želju upisati pravni fakultet. Živio je dvostruki život, no mnogo manje dramatičan i opasan od onoga iz Štita i mača. 

Grubi, crno-bijeli pogled na svijet

Upravo je među tim kadrom stvorio prijateljstva s ljudima koji su s njim radili u sjenama i koji će to nastaviti još godinama: Viktorom Čerkesovim, Aleksandrom Bortnikovim, Viktorom Ivanovim, Sergejom Ivanovim i Nikolajem Patruševim. U tom uskom, zatvorenom krugu prijatelja – koji su činili samo muškarci – pronašao je drugarstvo među časnicima sličnog razmišljanja, koji su podržavali ono što će postati grubim, crno-bijelim pogledom na svijet.

Nakon šest mjeseci u protuobavještajnoj službi Vladimir je bio prebačen u KGB-ovu Prvu glavnu upravu, odgovornu za obavještajne operacije izvan granica Sovjetskog Saveza. Smatrala se KGB-ovom elitnom granom. Od gotovo tristo tisuća zaposlenika sigurnosnog aparata manje je od pet tisuća služilo u tom odjelu. 

Njegovo znanje njemačkog nesumnjivo mu je pomoglo da dobije to mjesto, a KGB mu je omogućio da ga nastavi učiti dva sata na dan, tri puta na tjedan.12 Ipak, i dalje nije postao špijun i nije otišao u inozemstvo. Ostao je u Velikoj kući na Litejni prospektu, odgovoran za praćenje stranih posjetitelja i diplomata koji su bili smješteni u gradskim konzulatima. Veći je dio posla bio analitičan i izrazito zahtjevan. Kao drugi grad Sovjetskog Saveza, Lenjingrad nije bio učmalo mjesto, no nedostajalo mu je misterioznih intriga koje su se vitlale oko glavnoga grada Moskve. 

Merkel receives Putin FELJTON: NOVI CAR Putinov otac: 'Što da radim s Vladimirom? Da ga ubijem, ili?'

KGB je sam počeo podlijegati nadmenosti i opiranju promjenama, zbog čega su njihovi šireći redovi rezultirali smanjenjem učinkovitosti. Kod mnogih je agenata mladenački entuzijazam za svijet špijunaže neizbježno podlegao monotoniji i birokratskoj inerciji. “Čista je fikcija da se jedan muškarac može suprotstaviti cijelom svijetu”, suvremenik Jurij Švec pisao je o eri.

Vladimir se činio zadovoljnim što radi u nižim redovima. Iako ga je jedan od njegovih nadređenih opisao kao pedantnog u svojem poslu, nije pokazao ambiciju da se uspne u hijerarhiji organizacije. 

Ravnodušan prema riziku i opasnosti

Godine 1977. njegov je otac otišao u mirovinu iz tvornice vlakova i, kao ratni veteran, dobio je maleni dvosobni stan – ni trideset četvornih metara – na prospektu Stačeka u Avtovu, novoobnovljenom rajonu južno od lenjingradskoga povijesnog rajona. Stambeno stanje u poslijeratnom gradu bilo je takvo da su mnoge obitelji živjele u komunalnim smještajima – čak ni časnici KGB-a nisu automatski bili kvalificirani za stan – pa ipak sada, u dvadeset i petoj godini, prvi put u svojemu životu Vladimir je imao vlastitu sobu, vlastiti “mali kutak” kako ga je je Vera Gurevič nazvala. 

Budući da je imao mnogo slobodnog vremena, često bi kružio gradom jureći u automobilu koji mu je majka darovala i, prema njegovim prijateljima, nastavio sudjelovati u uličnim tučama unatoč tomu što je takva nesmotrenost mogla dovesti u opasnost budućnost njegove karijere. Bio je ravnodušan prema riziku i opasnosti – ponosno je ispričao o lošoj procjeni
učinkovitosti koja je upućivala na to – dijelom zato što mu je služba u KGB-u donekle pružala zaštitu od obične policije.

Kršio je pravila jer je mogao. Jedan je Uskrs poveo Sergeja Roldugina, klasičnoga glazbenika koji mu je postao blizak prijatelj, na religijsku procesiju koju je trebao nadgledati nadzirući vjernike, ljude poput njegove vlastite majke. Impresionirao je prijatelja odvevši ga vidjeti oltar crkve, kojemu je pristup za laike bio zabranjen, iz čega se može zaključiti da Putin nije imao mnogo poštovanja prema svetosti crkve. “Ondje nitko ne može ići, ali mi možemo”, rekao je svojem prijatelju. Bio je nesmotren i temperamentan. 

Na putu prema kući iz obilaska crkve, kako se Roldugin prisjeća, skupina pijanih studenata na autobusnoj stanici prišla im je tražeći cigaretu. Vladimir, očito vrlo nezastrašujući u svojoj pojavi, odbio ih je tako osorno da ga je jedan od njih gurnuo.  

Putin ga je prebacio preko ramena kao da se radilo o meču u klubu. Svojim je prijateljima rekao da je redarstvenik u Ministarstvu unutarnjih poslova, a mnogi su mu, kako se čini, vjerovali. Uskoro mu je, doduše, postalo teže skrivati pravi položaj. Roldugin, koji ga je upoznao 1977., ubrzo je razaznao istinu. Zbog toga je postao oprezan. 

Stručnjak sam za ljudske odnose

Kao glazbenik putovao je u inozemstvo, a u tim su ga posjetima nadzirali operativci KGB-a prerušeni u dužnosnike Ministarstva kulture. Rolduginu se nisu sviđali ti ideološki podsjetnici i naučio je ne govoriti slobodno u njihovoj blizini. Pa opet, sada je sklapao prijateljstvo s jednim od njih. Vladimir ga je konačno razoružao priznavši mu koja mu je prava profesija, iako čak ni Roldugin nije mogao izvući iz njega išta više. 

“Ja sviram čelo”, jednom je rekao svojem prijatelju. “Nikada ne bih mogao biti kirurg – pa ipak, dobar sam čelist. No koja je tvoja profesija? Znam da si obavještajni časnik. Ne znam što to znači.” Vladimir ga je nasmijao, ali samo malo.

“Stručnjak sam za ljudske odnose”, zagonetno je rekao,  potom odbivši dalje razgovarati o tome.

Godine 1979. Vladimir je dosegao rang kapetana i napokon je poslan u Moskvu pohađati KGB-ovu Višu školu, koja je nazvana po Feliksu Dzeržinskom,  osnivaču sovjetske tajne policije. Dzeržinski je ostao poštovana kultna figura u KGB-u, čiji su priručnici za obuku citirali njegov opis najvažnijih osobina obavještajnog časnika: “toplo srce, hladna glava i čiste ruke.”

Napokon, činilo se da ga Prva glavna uprava priprema za službu u inozemstvu. Pa ipak, nakon kratkog tečaja ponovno se vratio u Lenjingrad i nastavio raditi na svojem zadatku nadgledanja stranaca – s nejasnim uspjehom. 

Jedan je nadzornik njegov rad opisao “izvanredno produktivnim”, ali je viši KGB-ov službenik u Lenjingradu, Oleg Kalugin, rekao kako tijekom njegove karijere agencija nije otkrila nijednoga stranog špijuna na slobodi u gradu. Godine 1980., nakon što se vratio u Lenjingrad, Vladimir je u privatnom životu – i karijeri – doživio važnu prekretnicu. Neobično za sovjetsko društvo, u dvadeset i osmoj je godini još bio neoženjen. Njegovo momaštvo nije odgovaralo konzervativnom KGB-u.

Štoviše, Prva glavna uprava odbila je slati neženje u inozemstvo bojeći se da bi ih seksualne veze izvan braka mogle učiniti podložnima izlaganju ili ucjeni. Vladimir nije bio neprivlačan, sa svojim duboko plavim očima. Bio je u dobroj formi i oštrouman, čak i sklon sarkazmu. Doduše, kad je bilo riječi o ženama, činilo se da je emocionalno povučen, čak i zakržljao; bilo mu je mnogo ugodnije u krugu muških prijatelja iz njegove mladosti i KGB-a. “Često sam mu znao reći da je grozan u zapodijevanju razgovora”, kazao je Roldugin. 

Prekinuo zaruke sa studenticom medicine

Tijekom svojih kasnijih sveučilišnih godina Vladimir je imao prvu ozbiljnu vezu sa studenticom medicine.

Njezino je ime bilo Ljudmila Hmarina, čiji je brat Viktor Hmarin isto bio njegov bliski prijatelj. Roldugin ju je opisao kao lijepu i tvrdoglavu rekavši da je bila sklonija reći Vladimiru kada je bolestan nego ga pitati kako se osjeća. Upoznali su se u dači njegove obitelji u Tosnu te su hodali posljednje godine studija i početka njegove karijere. Godine 1979. su se zaručili. Prijavili su se za dozvolu za brak, a njihovi su roditelji kupili prstenje, odijelo i haljinu. A onda je naglo prekinuo vezu. Odlučio je kako je “bolje propatiti tada, nego da oboje pate kasnije”, no nikada nije objasnio što se dogodilo, čak ni Rolduginu. Jedino je dao naslutiti kako se radilo o “nekakvoj intrigi”, iako se čini da nije bila posebno gorka jer će ostati prijatelj s njezinim bratom Viktorom još mnogih godina. 

Vladimir se naviknuo na život neženje – možda ga je i preferirao, kao tetošeni sin koji je još živio s roditeljima. Pretpostavljao je da se možda nikada neće oženiti. Doduše, u ožujku 1980. upoznao je drugu Ljudmilu – Ljudmilu Škrebnevu, plavooku stjuardesu za Aeroflot koja je živjela u Kalinjingradu, bivšoj pruskoj provinciji koju je zauzeo Sovjetski Savez nakon poraza nacista.

Imala je dvadeset i dvije godine, a njezina se plava kosa u valovima spuštala do njezinih ramena. Ona i još jedna stjuardesa, Galina, bile su u trodnevnom posjetu Lenjingradu. Prve noći u gradu, željne vidjeti što je više moguće gradskih znamenitosti, otišle su s Galininim dečkom Andrejom u kazalište Lensovet pogledati nastup Arkadija Rajkina, postarijega glumca isatiričara. Galina je pozvala Ljudmilu pa je Andrej poveo svojeg prijatelja Vladimira. Ljudmila ispočetka nije bila zadivljena zamijetivši njegovu pohabanu odjeću i ne odveć privlačno ponašanje. Da ga je susrela na ulici, prisjeća se, “ne bi ni obratila pozornost na njega.”

Stjuardesa Ljudmila

Tijekom stanke se, međutim, ohrabrila i pitala ga može li im pomoći nabaviti karte za glazbeni nastup sljedeće noći. Rekao je da može, a pri kraju druge noći dao joj je svoj telefonski broj. 

Andrej je bio zaprepašten. “Jesi li lud?” kasnije je upitao svojeg prijatelja. Nikada ga prije nije vidio da daje svoj broj nekomu koga nije dobro poznavao.Ponovno su se našli treću noć, a kada se vratila u Kalinjingrad, nazvala je njegov broj. Kada je ponovno doletjela u Lenjingrad u srpnju, započeli su vezu. Šalila se kako druge djevojke idu autobusom ili trolejbusom na spojeve, dok je ona do svojega morala letjeti. Uskoro se odlučila preseliti u Lenjingrad. Vladimir ju je poticao da se vrati na fakultet – ispisala se s tehničkog fakulteta kako bi postala stjuardesa – stoga se upisala na odjel filologije na njegovoj almi mater, Lenjingradskom državnom sveučilištu. 

Stres preseljenja i studija slomio je vezu te ju je ona prekinula, no potom je on odletio u Kalinjingrad i nagovorio je da se vrati. U listopadu se smjestila u komunalnom stanu koji je dijelila sa ženom čiji je sin bio otišao u vojnu službu. Vladimir se  pokazao zahtjevnim, ljubomornim dečkom; osjećala je kako je uvijek promatra, iskušava, prosuđuje.

Najavio bi svoju namjeru – bilo da se radilo o odlasku na skijanje na primjer, ili o tome  da se ona upiše na tečaj daktilografije – ne ostavivši joj prostora za svađu. Za razliku od prve Ljudmile, ova je bila popustljivija. Kada ju je Vladimirova majka upoznala, nije bila odveć  zadivljena, a što je gore, to joj je i rekla. Njezin je sin već imao drugu Ljudmilu, Marija je frknula, “dobru djevojku”. Ljudmila nije znala da je radio za KGB. I njoj je rekao kako radi  za istražni odjel Ministarstva unutarnjih poslova. Bila je to česta krinka za obavještajne agente, a čak mu je bila izdana i lažna identifikacijska iskaznica.

Kad god bi ga pitala što je radio tijekom dana, odvraćao je dosjetkama. “Prije ručka smo lovili”, jednom joj je rekao, kao da su on i njegovi kolege proveli dan pecajući. “Nakon ručka smo puštali.” Sve do ljeta  1981., kada su bili u vezi već godinu i pol dana, nije doznala gdje je točno zaposlen – a i tada je to došlo od prijateljeve supruge. Osjetila je trnce uzbuđenja i ponosa. Za razliku od Roldugina, ona nije imala razloga bojati se KGB-a ili tog mladića. 

Njegovo se šutljivo ponašanje sada činilo razumljivim objašnjavajući ono što se prije činilo nedokučivim. Kada joj je prijateljica to rekla, bilo je to otkriće, ali uznemirujuće otkriće. 

Biti s njim značilo je prihvatiti kako će dio njega zauvijek ostati izvan njezina domašaja. Čak joj je i sinulo da je možda ženi koja joj je to otkrila bilo naređeno da tako postupi. 

Nikada nije bila sigurna. Tek se tada prisjetila neobičnog susreta od nekoliko mjeseci prije. Pristala je nazvati Putina jednu večer u sedam sati, kako ga je često znala zvati. Budući da u njezinu komunalnom stanu nije bilo telefona, otišla je do javnog telefona u obližnjem dvorištu. Dok se smračivalo, okretala je njegov broj, no on nije odgovarao. Odustala je, poznavajući njegovu sklonost da radi dokasna. Kad je bila na odlasku, jedan joj je mladić prišao u tihom, praznom prostoru. Okrenula se kako bi se vratila u svoj stan kroz nadsvođen ulaz dvorišta, ali on ju je i dalje pratio. Ubrzao je svoj korak, a isto je učinila i ona. “Mlada damo, molim vas, ne namjeravam učiniti ništa loše. Samo želim razgovarati s vama. Samo na dvije sekunde.”
Činilo se da je iskren, da govori iz srca. Zastala je. 

“Mlada damo, to je sudbina. Sudbina! Kako li sam vas želio upoznati.” “O čemu govorite?” odgovorila je odbijajući ga. “Nije to nikakva sudbina.” “Pa, molim vas, preklinjem vas. Dajte mi svoj telefonski broj.” “Nemam telefon.” “Onda zapišite moj”, rekao je. Nudio joj je svoj broj onako kako je to učinio Putin na njihovu drugom spoju. “Neću”, odgovorila je, prije nego ju je napokon pustio na miru. Poluzaboravljena epizoda ponovno joj je došla pred oči potpuno je zbunivši.

Je li ju KGB – je li ju Vladimir – iskušavao u mračnoj ulici? Ako je tip žene koja bi započela vezu s bilo kojim muškarcem na ulici, to bi moglo izazvati suprugovu ljubomoru te izložiti nju ili njega protušpijunaži ili ucjeni. Ili je možda to bio tek neki drski mladić koji ju je želio bolje upoznati. 

Nije joj bilo potpuno nelagodno, no polako je počela shvaćati kakav bi život vodila s tim muškarcem. Neki bi se možda uplašili takvog testa, uvjeravala se, no bilo bi blesavo dopustiti da je tako što uznemiri. Na kraju, ipak nije imala što skrivati. Nije mu zamjerala zbog njegova posla – “Posao je posao”, slegnula je ramenima – no kada ga je pitala o susretu, više od jedanput, odbio je odgovoriti, što ju je uznemirilo.

Znala je da joj nikada neće ništa reći o drugom svijetu u kojemu je živio, nikada je neće umiriti objašnjavajući joj zašto je došao kući, recimo, u ponoć umjesto u devet sati. Brinut će se, a zatim ljutiti, no samo će joj preostati čekati, sama i u neznanju. Njegov će rad u KGB-u ostaviti traga na njoj. Nikada nije mogla govoriti o njegovu poslu ili biti otvorena s ljudima u vezi sa svojim životom ili njihovim zajedničkim. Znala je da će udajom za Putina staviti “zabranu privatnosti” na vlastiti život. Zaljubljivala se u tog čovjeka, polako, no osjećala se potlačeno.

Vladimir je mogao biti smion i nagao, no u udvaranju je išao polako. Koristio se svojim položajem – i svojom plaćom – da bi putovao s njom. Dvaput su posjetili Crno more, koje je on obožavao od svojeg puta dok je kao mladić gledao u zvijezde. Jednom su se s prijateljima odvezli do Sočija, odmorišnoga grada više od tisuću šesto kilometara prema jugu. 

Sretan iako možda neprirodan brak

Boravili su u dvosobnom apartmanu u odmorištu koje je bilo rezervirano za stražare Bočarov Ručeja, vile uz more koja je bila sagrađena prema naredbama Nikite Hruščova 1950-ih za sovjetsku elitu i koja će jednog dana u nepredvidivoj budućnosti postati odmaralište predsjednika nove Rusije. Leonid Brežnjev ondje se oporavljao u beživotnim posljednjim godinama svoje vladavine. S
balkona svoje sobe mogli su vidjeti plažu, no pristup joj je bio zabranjen. Godine 1981. vratili su se na Crno more, ovaj put ostavši dva tjedna u Sudaku na Krimu, što je bilo njihovo prvo samostalno putovanje.

Međutim, nije to bila vatrena romansa. Kada ju je napokon zaprosio, bio je travanj 1983., a ona je mislila da raskida vezu. “U tri i pol godine vjerojatno si se već odlučila”, rekao joj je u svojem stanu. “Da”, rekla je, oklijevajući, pribojavajući se kraja. “Odlučila sam se.” Činio se nesigurnim. “Da?” odgovorio je, a zatim dodao, “Pa, ako je tako, volim te i htio bih te zaprositi.”

Već je bio odredio datum: 28. srpnja, samo tri mjeseca od tada. Njihovo je vjenčanje bilo građansko, ne crkveno, jer bi takvo vjenčanje bilo zabranjeno za časnika KGB-a, a potom su imali dva vjenčana slavlja. Dvadeset je prijatelja i rođaka prisustvovalo prvome, na plutajućem restoranu koji je bio usidren na nasipu pokraj Lenjingradskoga državnog sveučilišta.
Noć poslije održali su drukčije okupljanje u privatnijem prostoru, u banketnoj dvorani u hotelu Moskva. Ljudmili je prva proslava bila topla i radosna; druga je bila ceremonijalnija, ugodna, ali “malo drukčija”. 

Na toj su bili Vladimirovi kolege iz KGB-a, koji nisu željeli riskirati svoju povjerljivost, čak ni pred rođacima i najbližim prijateljima jednog od svojih drugova. Medeni su mjesec proveli u Ukrajini, najprije se odvezavši do Kijeva gdje su se susreli s prijateljima koji su s njima putovali, a često i dijelili sobu. Obišli su Moldaviju, zatim Lavov u zapadnoj Ukrajini, konačno se vrativši na Krim gdje su odsjeli u Nikolajevu i Jalti – sve su to bila odredišta za odmor golemoga sovjetskog carstva.

U Jalti je mladi vjenčani par imao vlastitu sobu, a ondje su ostali dvanaest dana plivajući i sunčajući se na kamenitoj obali.  Krim se za njega činio čarobnim, svetim mjestom. Vratili su se preko Moskve kako bi on mogao usput svratiti do KGB-ova sjedišta – Centra, kako su ga zvali – a zatim su se odselili u dvosobni stan njegovih roditelja u Ulici Staček. On je imao trideset godina, ona dvadeset i pet, a zajedno su ušli u sretan, iako možda neprirodan brak. 

Kraj drugog dijela

Knjigu "Novi car: uspon i vladavina Vladimira Putina" možete kupiti na svim kioscima za samo 99 kuna!

Tema: Feljtoni

Komentari 22 Pogledaj sve komentare
  • Default avatar - zelenbostan
    zelenbostan Nedjelja, 14.10.2018. u 12:29

    Vladimir Vladimirovič Putin, karizma kakva se rijetko viđa. Jednostavno - najveći.

  • Default avatar - jožek2
    jožek2 Nedjelja, 14.10.2018. u 07:38

    I našao se jedan engleski novinar da piše knjigu o najvećem i najsposobnmijem predsjedniku Rusije u povjesti te zemlje punu izmišljotina i laži želeći na sve moguće naćine ocrniti i omalovažiti danas najmočnijeg predsjednika na kugli zemaljskoj. Zašto nije uzeo za primjer mentora Engleske i još nekoliko zemalja Trumpa jer tu bi imao materijala i svakakvih afera kriminala sex- a korupcije i svega ponuditi čitateljima.

  • Avatar prcko vitamincic
    prcko vitamincic Nedjelja, 14.10.2018. u 10:41

    U sljedećem nastavku Putin otkriva svoju sposobnost letenja hihi

Komentiraj, znaš da želiš

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Message