'Ranjena sam s 11 metaka, u tijelu mi je još 50 gelera'

Puna ljubavi prema Vukovaru, mom domu, mojim ljudima i mojoj djeci, prijavila sam se hrvatskim oružanim snagama koje su branile grad. U vukovarskoj gimnaziji zadužila sam opremu i oružje. Poslali su me na prvu crtu bojišnice, na Sajmište, a sa svojim sam se kolegama šalila da uvijek postane krvavo i teško tamo gdje me pošalju - započinje svoju priču Vasilija Tucker (49), koja je sa 11 metaka ranjena prilikom izvlačenja svog suborca. S hrabrom braniteljicom Vukovara razgovarali smo telefonski, jer se sa suprugom Robertom (60) trenutno nalazi u njihovom engleskom domu u Roystonu nadomak Cambridgea. Jutra na prvoj crti bojišnice počinjala su pravim "vatrenim krštenjem", jer su okupatorske snage sa svih strana napadale grad bombama i granatama.
- Sajmište i Trpanjska cesta bili su položaji koje je zaista bilo teško obraniti, jer su nam prilazili sa svih strana tenkovima i transporterima, a nismo imali dovoljno oružja. Jednoga jutra dobila sam zapovijed da izvučem našeg ranjenog vojnika, koji je tri sata bio u okruženju. Budući da sam iz Borova i nisam poznavala te rubne dijelove Vukovara, dodijelili su mi kolegu koji je dobro znao taj kraj. Međutim, upali smo u zasjedu gdje sam ranjena sa 11 metaka - prisjeća se Vasilija. Prvi metak pogodio ju je u lijevu potkoljenicu i smrskao joj kost. Vidjela je, kaže kako joj se noga objesila i da na nju ne može stati, no tada nije znala da joj je u tijelu još 10 metaka.
- Bilo je 10.20. S mecima u rukama, nogama, prsima, kuku, tijela oblivena krvlju, ležala sam na cesti puna dva sata. Oko mene je padala kiša metaka i granata i sjećam se da sam dvojici naših vojnika samo vikala neka me ostave i neka bježe. No, malo su se vraćali po mene i vukli me, malo ostavljali... Kako su me vukli zemljom, u otvorene rane zabijali su se geleri, kojih i danas u tijelu imam 50-ak. Nakon dva sata uspjeli su me odnijeti do Tekstilne škole iz koje me hitna u 12.20 prebacila u bolnicu. Čim sam se oporavila, htjela sam se vratiti na ratište, i molila sam dr. Farkaša da me pusti. Zahvaljujući njemu, ja sam danas živa - govori Vasilija. Iz Vukovara je 20. listopada otišla prvim i zadnjim konvojem koji je prevozio ranjenike i bila je jedna od 107 ljudi koji su se uspjeli spasiti. Nakon rata, upoznala je supruga Roberta, s kojim ju je spojio humanitarni rad. Dva mjeseca žive u Engleskoj, dva u Hrvatskoj, a njihova je zajednička misija nabavljati humanitarnu pomoć i pomagati Hrvatima.
- Dao Bog da nikada nije došlo do ove strahote u Vukovaru i Hrvatskoj. Boli me nepravda i malo sam razočarana kako se odnosi prema pravim braniteljima, boli me što se pretvaramo u Divlji zapad. Kada sve ovo gledam sa odmakom, jedino što mogu reći jest da se za takvu Hrvatsku nismo borili - zaključila je Vasilija.