Reportaža s krvavog istočnog bojišta u Ukrajini: 'Rat je strašan, ali pobijedit ćemo...'

Andreja (54) upravo su dovezli u poljsku bolnicu u blizini fronte u istočnoj Ukrajini i trese se od hladnoće. Liječnici mu skidaju poveze na nogama kako bi procijenili štetu od gelera nakon topničkog napada. Od bolova škrguće zubima i cvili, ali Andrej ne izgleda potreseno nakon onoga što je doživio.

- Ovo je moja zemlja. Ovo je moja zemlja - kaže, odlučan oporaviti se i vratiti se na bojišnicu što je prije moguće.

- Borim se jer želim biti slobodan... Želim da moja djeca i unuci žive slobodan život... Tako da sam spreman vratiti se što je prije moguće - govori dok leži na podu na nosilima s ostalim ranjenim vojnicima.

Devet vojnika dolazi onamo tijekom posjeta novinara 24sata u poljsku bolnicu u blizini ukrajinskoga grada Siverska. Neki od njih imaju lakše ozljede, poput potresa mozga. Ostali imaju ozljede od gelera i ostataka eksplozija.

- Ozlijeđen sam rano tijekom dana, ali nisam mogao biti evakuiran do večeri - kaže Andrej, koji objašnjava da je preopasno za ukrajinsku vojsku izvlačiti ranjene vojnike na bojišnici danju jer postoji velika opasnost da ih lociraju i napadnu ruski dronovi.

Andrej je ozlijeđen kad su ruski tenk i topništvo gađali njihov položaj. Objašnjava da Rusi ispaljuju mnogo topničkih granata na ukrajinske položaje pokušavajući ih potisnuti. No u tome imaju malen uspjeh protiv ukrajinske obrane. Terenska bolnica smještena je u napuštenoj kući.

Slike Isusa i Djevice Marije vise na zidovima onoga što je, izgleda, bila kuća religiozne obitelji. Namještaj je gurnut uza zidove kako bi se napravilo mjesta, a mrlje od krvi posvuda su na sofi i podu. Pokrivači prekrivaju sve prozore, tako da svjetlost ne prolazi kako Rusi ne bi otkrili položaj poljske bolnice. Liječnici nam kažu da Rusima ne smeta bombardiranje medicinskih ustanova.

VELIKI GUBICI

Ranjeni Andrej ispričao nam je kako, nažalost, nisu svi preživjeli napad. Odjednom se sve zacrnjelo, a njega je silan udar odbacio na zemlju. Liječnici zato provjeravaju osjeća li noge. Imao je sreće pa su ga zakrpali kako bi ga premjestili u pravu bolnicu.

Inače, ranjen je sjeverno od grada Soledara, koji je pod ruskom kontrolom, a neprijatelj ga je zauzeo tijekom siječnja. Od tada su se borbe samo intenzivirale. Ukrajinska vojska pokušava zaustaviti rusko napredovanje, no ruska vojska pokušava ih odgurati što dublje. Najžešće borbe sad su koncentrirane oko gradova Bahmut i Avdivka, koje su Rusi gotovo opkolili. Nedavno je, međutim, rusko napredovanje gotovo zaustavljeno, ali zato su obje strane platile visoku cijenu. Ukrajinska vojska tvrdi da je više od 169.000 ruskih vojnika poginulo u ratu te da oko 1000 neprijatelja pogine svaki dan u jurišima na ukrajinske položaje. Američki i europski dužnosnici procjenjuju da se broj ranjenih i poginulih ruskih vojnika približava 200.000. Rusija ne objavljuje redovite podatke o broju mrtvih ruskih vojnika, ali je krajem rujna tvrdila da je taj broj 5937. U studenom je načelnik američkog Združenog stožera, general Mark Milley, rekao da su obje strane pretrpjele velike gubitke, procjenjujući da bi oko 100.000 ukrajinskih vojnika moglo biti ubijeno ili ozlijeđeno.

ČAK 100.000 POGINULIH

- Gledate više od 100.000 poginulih i ranjenih ruskih vojnika. Ista je stvar vjerojatno na ukrajinskoj strani - rekao je general Mark Milley.

U poljskoj bolnici ukrajinski vojnik, koji ne želi otkriti svoje ime, prima pomoć na nosilima pokraj Andreja. Krhotine su mu ozlijedile noge i ruku. Kad je pogođen, dostavljao je streljivo na ukrajinski položaj blizu prve crte bojišnice.

Pokušao se skloniti, držeći ruku na kacigi dok su krhotine letjele okolo. Jedna mu je pogodila ruku i vjeruje da je to spriječilo krhotinu da probije njegovu kacigu.

- Situacija na fronti je teška. Na mojeg je prijatelja pala granata i poginuo je - kaže vojnik, koji dodaje da je krhotinu zaustavio njegov prsluk. Nakon što je čuo dobre vijesti, vojnik zove svoju ženu telefonom i govori joj da je on dobro i da nije tako loše kako je prvo mislio. Sad se samo pokušava boriti s hladnoćom jer već više od osam sati čeka na evakuaciju s bojišnice. Za 24sata kaže da Ukrajina ima problema sa streljivom, pa se teško bori protiv Rusa.

PRVI DAN NA BOJIŠNICI

Drugi ranjeni vojnik je 18-godišnji Nazar, koji se dobrovoljno prijavio u borbu. Oko glave ima zavoje koji mu pomažu s potresom mozga i pritiskom na ušima. Ruska vojska bombardirala je njegov položaj i morao je potražiti pomoć. Rusi su ih ponovno granatirali tijekom evakuacije, što ga je još više dezorijentiralo.

- Stanje na fronti je loše, vrlo loše. Ne mogu to opisati. Ali ja se želim vratiti. Moram - kaže Nazar i dodaje da svaki dan odvoze mnogo ranjenih i ubijenih.

- Nisam siguran hoću li preživjeti ovaj rat. Toliko ljudi umire - kaže nam iskreno.

Blizu njega nalazi se 40-godišnji Sergej, koji prima liječničku pomoć. Ima povez na lijevom oku. On ima sreće. Doktori kažu da krhotina nije pogodila oko i da će se oporaviti. Bio je to njegov prvi dan na bojišnici nakon obuke u Velikoj Britaniji.

- Ne mogu opisati kako je na fronti. Strašno je, ali nije mi žao što sam ovdje jer se borim da moja djeca žive slobodan život - priča Sergej.

- Potrebna nam je oprema, ali ne možemo učiniti ništa osim nastaviti boriti se za svoju slobodu. Za slobodu naših obitelji - kaže Sergej, koji dodaje da je jedan njegov suborac poginuo u ruskom napadu te da će tijelo biti premješteno poslije, kad bude sigurno.

GELERI RANILI VOJNIKE

Maria, koja ne želi reći svoje prezime, jedna je od liječnica u poljskoj bolnici. Kaže da mnogi vojnici imaju gelere, u šoku su ili su im ozlijeđene uši. Malo ih dolazi s ranama od metka jer na bojišnici traje topnički rat.

- Ovdje pružamo brzu medicinsku pomoć, zaustavljamo krvarenje, stabiliziramo pacijenta ako je u vrlo lošem stanju... Odnosno, privodimo ga koliko-toliko k sebi. Današnja situacija je kao običan dan. Dobro je da ih je bilo tako malo. Dobro je da nije bilo 20, ni 25, ni 27 ljudi - kaže Maria, koja je od početka rata je na prvoj crti i pomaže vojnicima. Kaže da se mnogi vojnici jedva čekaju vratiti na bojišnicu da bi pomogli svojoj zemlji.

- Jedino se bojim očeve smrti. Nadam se da će on biti dobro - kaže ona.Roman, koji nas vodi kroz okolicu i do prve linije, kaže da je miran s mogućnošću da i sam umre, ali ne može izgubiti kćer.

- Rat je strašan, ali mi ćemo pobijediti. Siguran sam u to. Pobijedit ćemo i bit će bolje. Ali ovo nikad nećemo zaboraviti. Nikad.