Ruža je preminula zbog šoka, Damir se nada vodovodu, Denis plaća hipoteku iako nema kuću

U ovoj kući je rođen moj tata, a i ja. Moja majka, Ruža, u ovu kuću se udala i tu je živjela do smrti, govori Nadica Sunek iz Granešinskih Novaka u Zagrebu. 

Iza nje i njenog muža Franje stoji kuća u raspadu u kojoj je živjela njena majka. To je jedna od prve tri kuće koje će se rušiti u četvrtak jer je nakon 15 mjeseci napokon započela obnova. 

Zagrebački potres ju je uzdrmao, srušio se zabatni zid, pali su crjepovi, popucao je nosivi zid, kao i svi drugi u kući. Popucale su cijevi u zidu, srušio se i stup od struje. Svaki idući potres samo je povećao štetu. 

- Moja majka je spavala u sobi kad je udario potres. Njen krevet je bio pored zabatnog zida koji se urušio. Nekoliko dana nakon, od šoka je doživjela moždani udar i preminula u 86 - oj godini - priča tužna Nadica. 

Došli su pokositi travu u dvorištu i skloniti što je ostalo prije rušenja. Njen muž Franjo hrani psa Rexa, koji je ostao nakon punice. 

- Ima 16 godina. Pokušali smo ga odvesti kod sebe, živimo tri kuće dalje, ali on se ne da. Slijep je i gluh, ali ne želi se maknuti iz svoje kućice i dvorišta pa dolazimo par puta dnevno nahraniti ga, promijeniti vodu, prošetati, biti s njim - govori nam. 

- I naša kuća je stradala, popucalo je unutra. Morat ćemo krov novi raditi - objašnjava Nadica.

Rex je bio jedino društvo gospođe Ruže koja se u toj kući brinula i za svoju nepokretnu sestru. 

- Ona je bila čistačica u pošti, a zatim je radila u Gradu mladih u kuhinji. Od tamo je otišla i u mirovinu. Kad sam i ja otišla u mirovinu, i ja sam pomagala. Tata je preminuo 2000. godine. Mama se brinula za nepokretnu sestru šest godina i kad se htjela maknuti od svega i malo odmoriti, sjela bi na klupu u dvorištu i bacala Rexu lopticu - priča nam Nadica. 

Ona i Franjo su izvukli gotovo sve iz kuće i stavili stvari u pomoćni objekt koji služi kao šupa. Do njega je stari drveni svinjac za tri svinje iz doba kad su se još držale u ovom dijelu grada. Malena kućica koja od četvrtka više neće postojati okružena je dvorištem, trešnjama, šljivama i bunarom. Jedna je od rijetkih u Fabijanićevoj ulici koja prikazuje kako se nekad živjelo. 

- Izvukli smo i Singericu koja još uvijek radi. Gledajte, tu je ostao još i plavi konac jer je punica šivala - pokazuje nam Franjo i dodaje: 

- Želite li vidjeti unutra? Sad stoji koliko toliko i ne bi trebalo biti problema. 

- Znate, kad sam bila mala i ja sam tu kopala. Kad su nam uvodili vodu, svatko si je sam morao iskopati 30 metara do priključka. I ja sam kopala kad smo uvodili taj priključak - dodaje Nadica. 

Zabatni zid je prekriven najlonom, zidovi unutar kuće su popucali. Kroz pukotine je prodrla i kiša i kuća sad trune iznutra. Popucali su i stropovi.

- Odmah prvi dan sam isključio sve da ne dođe do nesreće i da se ne troši. Plin punica nije ni imala jer nije htjela, bojala se neke nesreće. Zatvorio sam i bunar. Rex dođe tu unutra, kao starac koji ne želi napustiti svoju kuću - objašnjava Franjo. 

Metalnim stepenicama se penjemo na tavan. 

- Evo, ovo su hrastove grede koje su debele i poduprte tako da na njih možemo stati - govori.

Najlon koji je trebao pokriti rupu gdje je nekad bio zid je pokidan na mjestima zbog vjetra. U krovu su rupe jer su popadali neki crjepovi, Daska drži dio krovišta koje je iznad stare škrinje za meso, a prekoputa toga još uvijek vise kuke na kojima su se sušili špek, kobasice, kulen. 

- Nekad se to radilo jer su ljudi kupovali. Danas više nitko ne kupuje domaće - priča Nadica. 

Oboje su iznenađeni što je njihova prijava među prve tri.

- Sve smo sami napravili, nemamo novca za odvjetnika da nam podigne papire umjesto nas. Stranica i pol imena dokumenata koji nam trebaju! Neke smjernice nam je dala i žena koju smo platili da nam napravi elaborat. Jedno mjesec dana smo skupljali papire - govori Nadica. 

Olakotna okolnost je što je vlasništvo kuće 1/1 pa nisu imali previše problema sa skupljanjem. No kao i u svakoj priči, nedostajao je jedan papir. 

- Kad smo skupili, trebalo je još nešto. Uvijek je bilo 'taj još jedan papir', kako je falilo papira, tako smo ih nosili. Na kraju smo dobili rješenje da smo predali prijavu. Nosili smo ili nas dvoje, ili netko od nas s djecom. Nudili su nam da oni sve pošalju ali ja ne vjerujem dok ja sama ne odnesem i dobijem potvrdu da sam odnijela. Išli smo i u Dežmanov prolaz gore i do Ministarstva. Ma nema gdje nismo - priča nam. 

Dobili su prvo rješenje, a drugo, u kojem treba pisati kada će se izgraditi nova kuća i kolika će biti, još čekaju. 

- Ovdje ima nekakvih stotinjak kvadrata - govori Franjo. 

- Ne znamo to, a što bude bit će. Tu će živjeti naša kćer i dvije unuke. Jedna studira, druga sad kreće na fakultet. Koliko bude, mi smo zadovoljni - govori Nadica i dodaje: 

- Ne možemo to sami. Em imamo male mirovine, em su tu godine. U braku smo već 48 godina. Oboje imamo zdravstvenih problema i trošimo dosta i na lijekove. On je srčani bolesnik, a ja imam problema s venama. 

Dobit će manje kuće nego što su imali

Kod njih je u utorak bio i voditelj Fonda za obnovu, Damir Vanđelić. On i građevinari su posjetili i Damira Metelka (61) i njegovu majku Dragicu (81) u ulici Koritača. Ona je svega 12 minuta vožnje od Sunekovih. Damira i Dragicu smo zatekli u dvorištu kuće, čekali su ekipu iz Fonda. 

- Kuća je popucala okolo - naokolo. Najveći problem nam je bilo što nismo znali može li se popraviti ili se mora rušiti. Pregledali su ju temeljito statičari, njih sam sam zvao i platio. Otkrili su da je uz zidove, pukao i temelj. Potres je pomaknuo kuću za tri centimetra. Nije više sigurna - priča nam Damir. 

Iako iz dvorišta ne izgleda strašno, njihova kuća je primjer objekta koji izvana izgleda samo blago oštećeno, a u sebi skriva pravu opasnost. 

- Vidite, tu se odvojio zid. Kat je kompletno odvojen. Zabatni zid se odvojio tri centimetra sa svake strane, popucao je nosivi zid. Ona je rađena sa stupovima koji jesu čitavi, ali sve između njih je popucalo - objašnjava nam Damir. 

Pored kuće je i cisterna za vodu jer im u 30 godina nisu uspjeli povući tih par desetaka metara vodovoda. Potres je cisternu od 1250 litara vode izbio iz ležaja. 

- Popucale su i grede. Zidovi su prošarani pukotinama. Tu su živjeli mama i tata, dok tata nije umro - govori nam. 

Iz medija je saznao da je njihova kuća među prvima za rušenje. 

- Ispočetka nisam znao koje papire trebam predati. Kad sam zvao statičare, platio sam i izradu elaborata. Kuća je što se tiče vlasništva 1/1, imamo sve dozvole. Tu nije bilo nikakvih problema. Problem je bio što nismo u početku znali mora li se kuća rušiti ili obnavljati jer su to dva različita zahtjeva. Čekali smo i čekali i na kraju privatno zvali statičare - priča nam.

Vjeruje da su među prvima na redu jer su predali gotov elaborati i sve papire koji su čisti. Kuću su izgradili 80 - ih, sami su sproveli struju, sami se bore i da im se dovede voda. Prije četiri godine su mijenjali prozore, ali njihova kuća od 120 kvadrata od četvrtka neće postojati.

- Nisu nam rekli detalje ali sam pročitao negdje da moraju kuću izgraditi u roku godinu dana od rušenja i da je po nekim zakonskim gabaritima to objekt od 55 metara kvadratnih - objašnjava Damir. 

Njegova majka Dragica sjedi pored kontejnera u dvorištu. Od potresa živi s Damirom i njegovom ženom u stanu. 

- Ovaj kontejner smo tražili kako bi u njega stavili stvari iz kuće. Namještaj, kuhinju. To je nova kuhinja, šteta da se uništi - govori Dragica. 

- Najgore je to čekanje, ali i to razumijem. Dogodila se i Petrinja, a oni nisu znali što bi s našim zahtjevom jer smo rijetki koji nisu tražili kontejner za život - dodaje Damir. 

Mali bijeli kontejner ne bi ni bio pogodan za život, a unutra su sad sve uspomene ove obitelji koja je u Zagrebu već pet generacija. 

- Plaćamo porez, prirez, sva davanja. Sve račune. Nikad ni sa čim nismo kasnili. Ne znam zašto toliko traje taj problem s vodom, a to čekanje je bio problem i oko obnove. Sve se jako dugo čeka ali ljudi koji tamo rade znaju svoj posao, s tim nije bilo problema - govori nam. 

Njegova majka je u trenutku prvog zagrebačkog potresa bila u kući. 

- Ha čujte, bila je tutnjava i treslo se. Prvi potres nije bio tako strašan, ali onaj pola sata nakon je zadao najteži udarac. Toga sam dočekala tu u dvorištu. Prvi potres ju je načeo, drugi razdrmao, a onaj u Petrinji je samo uzrokovao još štete - govori nam. 

Tijekom prvog potresa je ostala pribrana. 

- Znate kakva je to snaga bila kad je ovu cisternu koja je bila vani pomaklo. Točno je prošlo kroz sredinu kuće. Bila sam već budna i onda je udarilo. Sjela sam na kauč i čekala da završi. Meni je 81 godina, dijabetičar sam, svašta sam prošla pa se nisam ni uplašila previše - priča Dragica. 

Još uvijek iznose sve stvari iz kuće. 

- Ne mogu za ništa reći da je bilo nekakvih problema. Trajalo je ali su svi bili korektni. Malo mi je iznenađenje da smo između prve tri kuće ali mislim da će ovo na početku napraviti kako treba i u roku. Onda će se majka vratiti ovdje - dodaje Damir. 

Tko dobije rješenje za rušenje, raspisuje se natječaj za elaborat. S obzirom da natječaj traje mjesec dana, Damir je odlučio sam napraviti sve što može.

- Nakon 30 dana vas zovu da dođete potpisati rješenje za rušenje. Bližio se 30. dan, a nitko me nije zvao pa sam sam otišao. Na kraju su me zvali dva dana nakon jer baš mora proći 30 dana. S ljudima i komunikacijom nije bilo problema. Samo taj proces je dug - govori nam. 

Uspjeli su bez problema odmah otkazati telefon i televiziju. Nije bilo troška struje pa im je dolazila akontacijska rata, ali sve su platili. Vodu ionako plaćaju mjesec dana unaprijed jer naručuju vodu kad trebaju s obzirom da nemaju priključak nego cisternu. U svemu ovome, nadaju se da će srebrni rub biti to da napokon riješe priključak za vodu. 

Krenuli u obnovu prije potresa

Treća kuća koja će se rušiti je u Starom Trnju. Kuća je sagrađena 1964. godine, a vlasnik, Denis Zeman krenuo je s obnovom upravo prije potresa.

- Kuća je dosta stradala. Trebala je biti građena u samoodržavanju koliko je Grad dozvolio jer je tu zabranjeno rušenje kuća i trebali su se raditi projekti pa je to propalo. Kompletnu dokumentaciju sam izvadio, došla je korona, nije se moglo raditi, s kuće je žbuka skinuta, struja, sve je dovedeno i onda je došao taj prvi potres - rekao je Zeman u razgovoru za N1.

Ni njegova kuća se ne može popraviti jer su se razdvojili svi zidovi. Za razliku od Suneka i Metelka, on je skupljao dokumentaciju za obnovu samo tri dana.

- Išli smo preko sustava e-Građani. Bili smo povezani s geodetima, s Katastarskim da možemo izvaditi dokumentaciju da smo vlasnici, da smo bili tu prilikom potresa, da je kuća na nas, svu ostalu dokumentaciju, sve što je Ministarstvo tražilo od nas. Kažem, u roku tri dana smo predali svu dokumentaciju. Ja znam da je svima to teško, stari ljudi nemaju ni internet ni e-Građane i njima je to teško riješiti. Ja sam imao sreće da sam svu papirnatu dokumentaciju izvadio za samoodržavanje, ali preko e-Građani smo sve izvadili u jednom danu - objasnio je.

Papire su predali u studenom, a u svibnju su počela dolaziti rješenja.  

- Dvije firme došle su pregledati hoće li kamioni moći proći i kroz dva tjedna bi oni to rušili. Kada će krenuti izgradnja i koja će firma biti, to ne znam. Danas je dva tjedna prošlo, bio je i blagdan, moraju i neku tablu staviti, mene moraju obavijestiti. Moglo je to biti prije i puno brže - smatra Zeman.

U obnovi će biti izgrađena kuća do 70 kvadrata, a ova koju će rušiti ima stotinjak metara kvadratnih.

- U redu mi je i nije. Svatko bi bio lud da se žali ako će mu država graditi kuću, ali ja sam kuću kupio od 100 kvadrata i plaćam hipoteku za 100 kvadrata i nadam se da će se to nekako to riješiti, možda potkrovljem - zaključio je. 

Ove tri kuće označit će početak obnove grada Zagreba, 441 dan nakon potresa koji nije razrušio samo centar grada, već i stambene objekte koje su ljudi sami izgradili ili kupili.