S troje djece živi u nedovršenoj kući u Gračacu: 'Djeca nemaju ni krevet, a kuća nam prokišnjava'

Draganina kuća je na kraju mjesta. Bez fasade, prokišnjava i iako je katnica, majka i njeno troje djece žive u dvije sobe. Ličke zime su hladne i opasne, a ovdje se grije samo najnužnije. Nakon godina i godina podstanarstva, prije godinu i pol dana odlučila se vratiti u poludovršenu kuću pokojnog oca u Gračacu.

- Bilo je još gore nego što je sad, prošla je ovdje obnova prije dvadeset godina, ali zapravo je ovako otkako smo se uselili, koristimo dvije sobe koje mogu zagrijati. Sve ostalo je ionako, neuređeno, jer ja nemam odakle ni krenuti. Znam da je stubište opasno za djecu jer je kupaonica na katu, ali nemam novac za ogradu. Ako im treba po noći odlazak, idem skupa s njima jer se bojim da pospani ne padnu - pokazuje nam Dragana svoj skromni dom.

Sve je čisto, ali ništa nije novo. Prastari ormari, kaučevi na kojima spavaju, sve je to skupljeno, "skuckano" u najskromnijoj mogućoj varijanti. Kad pada kiša, znaju to dobro i bez da izlaze izvan kuće jer nema gdje ne prokišnjava. Cijela kuća vapi za doradom i obnovom. Dajana (10), Marijana (9) i Marko (7) nemaju krevete. Majka im je rastavila kutnu garnituru pa im dijelovi služe kao krevet. Dragana je još kao tinejdžerica rodila prvu kćer Dajanu, godinu iza na svijet je došla i Marijana, a iza nje Marko, koji će na jesen u školu.

Niz životnih neprilika

Mladu majku kao da su zatekle sve nevolje ovoga svijeta. Od rođenja u Kninu, života u prognanstvu, potom u Domu za nezbrinutu djecu, te na kraju samohrano roditeljstvo. Uslijed životnih neprilika Dragana ima samo šest razreda osnovne škole, ali krenula je u večernju i ako bude bilo mogućnosti, velika joj je želja završiti i trgovačku. Blagajnica je, kaže, za nju posao koji bi voljela raditi. U međuvremenu prevrće svaku lipu koju zaradi. Nakon što se plate svi računi, Munižabama ne ostaje više ništa.

- Rijetko jedu meso, vole pizzu, ali nikad nisu bili, recimo, u pizzeriji. Kad se zažele, napravim im doma, naravno, ako taj mjesec ostane novca, nama su u sastojci za to jelo skupi - računa mlada majka.

Zimu je teško preživjeti u Lici ako nema drva. Prosječno je to petnaestak metara.

- Pa kad nemam za drva, ne grijem, ako je oko 10 Celzijevih, smatram to toplim danom pa se loži samo navečer, ali da zna biti dana kad jednostavno nemam 300 kuna za metar drva, palim što skupim ili uopće ne zapalim vatru - govori nam majka.

Djeca su toliko naviknuta na skromnost da je ništa ni ne pitaju. Voljeli bi da im mogu doći prijatelji, ali srame se kako žive u usporedbi s drugom djecom. Mobitel nema nitko, pa su i u školi i po tome drukčiji od ostalih. Svjesni su da majka čini sve da prežive, no ipak šaptom priznaju da su im najveća želja obični dječji kreveti, za djevojke ružičaste boje, te radni stolovi.

U međuvremenu Dragana radi. Biciklom koji je dobila od udruge obilazi nemoćne i pomaže im. Iako je i sama u nezavidnoj situaciji, kaže da je navikla pomagati kako god može.

Životne neprilike dovele su Draganu i djecu na sam rub egzistencije.

- Meni svaki mjesec nešto nedostaje, ali sam naučila sve to nekako rastegnuti. Krevete za djecu, tenisice i torbe za školu ni ne gledam jer nemam odakle sve to platiti.

Ovdje su miljenici pas Krafnica i mačak Žuti, koji ih prati u stopu, čak i spava u nazovi dječjim sobama. Ne daju se Munižabe da im gorak život otme sitne radosti. Djeca su skromna, vesela i čista, jedino što im nedostaje je soba u kojoj bi konačno mogli proslaviti svoje rođendane i pozvati svoje prijatelje u goste.

Možete pomoći uplatom na žiro račun HR9323400093218325665. 

Želim biti doktor za životinje

Troje djece imaju velike snove, no naučili su živjeti skromno. - Kad narastem, želim biti doktor za životinje - kaže najstarija Dajana, a Marijana dodaje da još nije smislila svoj životni put, dok najmlađi Marko samo želi kompjutor.