Samo jedan logoped brine se o čak 3000 imotskih osnovaca

Svakog dana u tiskanom izdanju 24sata stručnjaci, profesori i učitelji, roditelji i djeca, obični ljudi i znanstvenici upozoravat će na probleme, otkrivati rješenja i objašnjavati slučajeve koji mogu pomoći da imamo bolje obrazovanje za bolju Hrvatsku.

Na deset osnovnih škola i još dvadesetak područnih u Imotskoj krajini, koje od prvog do osmog razreda pohađaju 2643 učenika, samo je jedan stručni suradnik logoped. Jedna osoba rješenjem Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta pola radnog vremena provodi u Osnovnoj školi Ivana Leke u Prološcu, a drugu polovinu u Osnovnoj školi Tina Ujevića u Krivodolu. Više od 50 osnovaca s područja Imotskog pohađa nastavu prema prilagođenom programu i treba im pomoć logopeda. Nažalost, sva ta djeca nisu polaznici škola u Prološcu i Krivodolu i nije im osigurana stalna pomoć logopeda u radu. Ovom treba dodati i znatan broj imotskih osnovaca koji nastavu pohađaju prema individualnom programu, te ostalih učenika kojima je povremeno potrebna pomoć logopeda. Ukupno je riječ o oko 200 djece.

- Točno je da je znatan broj učenika koji ima neku poteškoću, bilo da je riječ od disleksiji ili disgrafiji, a da nemaju potrebnu stručnu pomoć. Većim dijelom tu su učitelji koji uza sav svoj rad ulažu dodatne napore kako bi se takvoj djeci pomoglo u radu. I pitanje je koliko mogu stručno pomoći bez logopeda - rekao nam je Miroslav Budimir, savjetnik u Uredu za društvene djelatnosti u Imotskom. Tvrdi da im najmanje trebao još jedan logoped.

"Zanemaruje se stanje na terenu"

- Svake godine iznova upozoravamo odgovorne kako su logopedi u imotskim školama nasušna potreba i pomoć u radu ne samo učenicima s poteškoćama već i učiteljima, koji su u većini slučajeva prepušteni sami sebi u iznalaženju najboljih rješenja kad treba izraditi i prilagoditi programe takvim učenicima - napominje Budimir. Također postoji problem za učenike koji mucaju ili imaju problema sa sluhom, jer zbog nedostatka stručnjaka mjesecima čekaju vježbe ili terapiju. Prosvjetni radnici u Imotskom žale se da ministarstvo robuje strogo propisanim zakonskim brojevima, a zanemaruju stanje na terenu. Veliki broj osnovnih i područnih škola raštrkan je po cijeloj Imotskoj krajini, a škole su jedna od druge udaljene više od 30 kilometara. Škole poput Runovića, Zmijavaca, Imotskog i Ciste Velike barem su malo bolje sreće jer su, umjesto logopeda, dobile psihologa.

Nedostaje i psihologa

- S obzirom na traume različitog psihološkog podrijetla kod jednog dijela učenika svaka bi škola trebala imati psihologa na pola radnog vremena. Djeca nam dolaze iz različitih obitelji u kojima je teška materijalna situacija, razvedenih roditelja, roditelja koji su ostali bez posla, obitelji u kojima je primjetan neki od oblika ovisnosti i koji, kako bi prevladali traume, traže pomoć psihologa, kojih baš kao ni logopeda, u imotskim školama nedostaje - poručuje Budimir.

A da ne bude sve baš tako crno, pobrinuli su se članovi jedine Udruge civilnih invalida u Imotskoj krajini, koji svojim radom, stručnošću i predanošću mogu biti uzor mnogima i u velikim gradovima. Aplicirajući na projekte iz pristupnih fondova Europske unije, iz godine u godinu dobivaju dio novca kojima zapošljavaju stručne djelatnike za rad s članovima svoje udruge. Njihovi zaposlenici - logopedi i defektolozi - svakodnevno rade s najmlađim članovima i pomažu im u prevladavanju poteškoća. Da nije njih, situacija u Imotskoj krajini bila bi više nego katastrofalna. Rade cijeli tjedan i kroz njihove stručne radionice prođe oko 110 mališana. 
Više jednostavno ne mogu jer se svakom djetetu treba posvetiti dužna pozornost. Osim toga, ova udruga uštedjela je do sada državi milijune kuna. Bez njihova rada roditelji bi morali, a sve na trošak HZZO-a, voditi svoju djecu na terapije dva-tri puta tjedno do sto kilometara udaljenog Splita. Jedini logoped na deset osnovnih i još dvadesetak područnih škola jedanput godišnje, prije samog upisa djece u prvi razred, obiđe sve škole od Aržana, Ciste Velike, Lovreća, Studenaca, Runovića, Zmijavaca i Zagvozda. Razgovara pojedinačno sa svakim učenikom i poslije toga ništa se više ne događa. Učenici kod kojih je evidentirana neka od poteškoća uglavnom ostaju bez tretmana i kontrole. Nekima od njih se “posreći” da školu pohađaju tamo gdje je zaposlen logoped, a onim drugima, ako se roditelji, što nije rijetkost, ne angažiraju te logopeda svojoj djeci plaćaju, ostaju trajne posljedice.

- Disgrafija i disleksija su, nažalost, uobičajeni i to je nešto što nas prati kod velikog broja djece - rekla nam je Ivana Kujundžić, jedini logoped u Imotskoj krajini.

Kujundžić ističe kako se, prema novim pravilniku Ministarstva, djeca s poteškoćama uključuju u redovne razredne odjele s ostalom djecom.

- Mi ih moramo pratiti, pomagati ne samo njima nego i učiteljima. Nažalost, za to nismo kao logopedi niti obučeni, niti imamo adekvatan prostor, niti imamo didaktički materijal. Imamo samo naredbu, a sve ostalo je po starome - rekla nam je logopedica Kujundžić. Odlukom ministarstva trenutačno je zabranjeno zapošljavanje novih stručnih suradnika. Prema pravilnicima za puno radno vrijeme jednog logopeda potrebno je imati dvadesetero djece koja imaju rješenja ministarstva da im je potreban prilagođen ili individualni program. U Imotskoj krajini takvih je 50-ak i još 10-ak ih čeka izdavanje rješenja.

- Svake godine pri upisu djece u prvi razred primjetan je sve veći broj onih koji imaju izražene određene poteškoće u razvoju. Ja takvu djecu i svu ostalu djecu kod koje primijetim određene poteškoće samo mogu procijeniti s logopedskoga gledišta. Nažalost, to nije rješenje. Njima je potrebna konstantna pomoć u radu i pomoć njihovim učiteljima u pisanju posebnih programa - poručila je Kujundžić koja je ujedno članica Stručnog povjerenstava za procjenu. U imotskim školama učitelji doslovno vape za pomoći stručnih suradnika. Nažalost, zasad ih još institucije slabo čuju ili ne žele čuti.

Vapaj struke

- Surađujem i s timom školske medicine iz Imotskog, no sve je to opet vrlo malo naspram problema koje imamo. Ne želeći ulaziti u uzroke takvog stanja, mogu samo zavapiti da nam se pomogne, bilo s državne razine ili razine županije i lokalne samouprave. Kad su naša djeca u pitanju, hitno mora nešto učiniti - poručila je Ivana Kujundžić. Vapaj struke, djece i roditelja za sada teško dolazi do nadležnih u ministarstvu, koji su daleko od stvarnih problema, zaokupljeni donošenjem pravilnika, premalo čuju glas struke, a još manje učitelja koji se svakodnevno suočavaju s itekako složenim poteškoćama.

- Zamislite kako je tek teško organizirati rad u područnim školama u četverorazrednim razrednim odjelima i s djecom s posebnim potrebama. Ponekad se osjećamo zaboravljene i ostavljene od svih koji bi nam trebali pomoći - poručuju učiteljice iz imotskih škola. Nažalost, Imotski nije usamljen slučaj. Logopedi nedostaju i ostalima. Prema podacima Hrvatske udruge za disleksiju, samo dvije škole u Virovitičko-podravskoj županiji imaju logopeda, a u Vukovarsko-srijemskoj samo su četiri takva stručnjaka.

Lajkaj stranicu Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska na Facebooku.

Pročitajte više o temi na stranici Bolje obrazovanje.