Samopouzdanje nacije diže se životnim standardom, školama i bolnicama. Ne ratnim avionima

Andrej Plenković prodao je jučer stari trik: natjerao nas je da pogledamo gore, u velebne Rafale koji su bučno parali nebo nad Zagrebom, kako ne bismo gledali u ono što se radi tamo dolje.

Da ne bismo gledali u ruševine u Zagrebu i kontejnere na Baniji, da ne vidimo pretrpane bolnice u kojima se umire od korone i odbija skrb kroničnim bolesnicima, da ne vidimo ostavku šefa Fonda za obnovu i smjenu ravnateljice Uskoka zbog afere Žalac, da ne obraćamo pažnju na plaće, mirovine, inflaciju, životni standard, korupciju, kriminal...

Ovako, gledali smo najbolje avione u najgoroj državi EU.

Divimo se sami sebi

I za to je Markovim trgom jučer odjeknuo aplauz okupljenih, a Emmanuel Macron pobjedonosno namignuo premijeru Plenkoviću. 
Hrvatska se jučer, barem je takav bio Plenkovićev plan, trebala diviti sama sebi.

Jedan francuski predsjednik prvi puta je posjetio Hrvatsku u njezinih trideset godina samostalnosti, servirali smo mu tartufe i Terezu, kao i političke svađe predsjednika države i ministra obrane, dali smo mu milijardu eura za njegove avione i političku podršku pri ulasku u eurozonu i Schengen (što su obećavali i neki drugi, pa nisu ispunili) i općenito, Hrvatska se trudila izgledati boljom nego što zapravo jest.

Mahanje oružjem

Francuski avioni, za koje se pobjedonosno ističe da su bolji od ruskih MiG-ova koje nabavlja Srbija, trebali su podići samopouzdanje nacije. Baš kao što HDZ, kreator neuspjeha, obično to pokušava učiniti evociranjem ratnih uspomena, borbenih postrojbi, oslobodilačkih akcija i tragedije Vukovara.

Sada nam se serviraju avioni.

Međutim, samopouzdanje nacije diže se boljim životnim standardom, ulaganjem u škole, bolnice, sveučilišta, socijalnu skrb, mirovinski sustav, infrastrukturu, kulturu, a ne lamatanjem oružjem, kako god blještavo i spektakularno bilo.

Otprilike kao što je Zoran Milanović pred izbore 2015. godine naciji u vojnoj paradi servirao nove haubice.

Borbena spremnost

Plenkovićevo pozivanje na "bolju borbenu spremnost" Hrvatske u trenutku dok ta ista Hrvatska tavori na dnu Europske unije po svim mjerilima uspješnosti, demokratske, gospodarske, obrazovne i svake druge, graničilo je s vrijeđanjem zdravog razuma.

Hrvatska bi trebala sličiti na Francusku, prije nego što se krene hvaliti kupovinom oružja od Francuske. I možda bi trebala ulagati u nešto čime bi se građani mogli služiti, poput bolnica i škola, a ne u avione s kojima zapravo ne znamo što ćemo.

Prvo društvo, onda oružje

Za ovo bi se mogla iskoristiti ona, inače nekorektna ineprikladna parola Zorana Milanovića, "prvo sapun, onda parfem". Prvo sređena država i uređeno društvo, a onda borbeni zrakoplovi. Prvo rješavanje svakodnevnih problema, prije skretanja pogleda na pokazne avione. 

Jer što su avioni bolji i skuplji, što je oduševljenje politike njihovom nabavkom glasnije, to je izraženiji kontrast u odnosu na hrvatsku zbilju i prioritete kojima se politika općenito ne bavi. 

Hrvatska bi preživjela bez aviona. Ali neće preživjeti bez škola, bolnica, vrtića, sveučilišta, infrastrukture, podizanja životnog standarda. I pritom bi se sigurno bolje osjećala.