SDP-ovka uoči Thompsona poslala žestoku poruku: 'Kakva država ovo dopušta?'

Gradonačelnica Supetra Ivana Marković uoči koncerta Marka Perkovića u Šibeniku poručila je u oštroj poruci na Facebooku da mjesta stradanja ne bi smjela biti prostor za ideološke obračune i političke poruke i poručila da Spomen-park Šubićevac kao mjesto sjećanja na žrtve poginule u borbi protiv fašizma i nacizma zaslužuje posebno poštovanje.

- Spomen-park na Šubićevcu nije običan prostor. To je mjesto sjećanja na ljude koji su ubijeni boreći se protiv fašizma i nacizma: jedne od najmračnijih i najzločinačkijih ideologija u povijesti čovječanstva, koje su u smrt odvele milijune ljudi - poručila je.

Njenu objavu prenosimo u cijelosti

Vezano uz ono što se ovih dana događa u Šibeniku, teško je ne zapitati se: kakva je to država koja dopušta da se mjesta stradanja pretvaraju najprije u prostor zarade, a potom i u pozornice za ideološke obračune? Puniti vlastite džepove produbljujući podjele vlastitog naroda? Naroda u kojeg se, navodno, kuneš u svojim pjesmama. Pih.

Spomen-park na Šubićevcu nije običan prostor. To je mjesto sjećanja na ljude koji su ubijeni boreći se protiv fašizma i nacizma: jedne od najmračnijih i najzločinačkijih ideologija u povijesti čovječanstva, koje su u smrt odvele milijune ljudi. U svakoj ozbiljnoj demokratskoj državi takva mjesta imaju posebno dostojanstvo i posebnu zaštitu. Ona nisu kulisa za političke poruke niti prostor na kojem se relativizira povijest.

No Šibenik nije iznimka. On je simptom onoga što se danas događa Hrvatskoj.

Godinama svjedočimo istom obrascu. Kao pojedinci nismo imuni na procese koji se događaju oko nas, niti imamo pravo ignorirati pomicanje granica u društvu. A te su se granice u proteklih deset godina itekako pomaknule. Problem ne nastaje kada se ekstremne ideje pojave na rubovima društva. Problem nastaje kada se ti rubovi počnu pomicati prema sredini, kada se povijest prepravlja prema dnevno-političkim potrebama i kada se, zbog interesa vlasti, brišu jasne granice između demokratske države i svega onoga što joj je suprotno. Više se ništa ne podrazumijeva. Niti je završeno.

Ono što je nekada bilo nezamislivo danas se predstavlja kao normalno, a ono što je bilo jasno upisano u vrijednosni sustav Republike Hrvatske pokušava se prikazati tek kao pitanje različitih interpretacija. Tako se, korak po korak, normalizira relativizacija ustaštva, povijesni revizionizam i zlouporaba domoljublja u dnevno-političke svrhe.

Postoji golema razlika između ljudi koji su u različitim razdobljima hrvatske povijesti položili svoje živote za slobodu i svoj komad zemlj, svoju domovinu te onih koji danas pod krinkom domoljublja pokušavaju rehabilitirati poražene i zločinačke ideologije. Domoljublje ne može biti opravdanje za vrijeđanje žrtava, za gaženje zakona ili za ponižavanje mjesta kolektivnog sjećanja.

Ali možda je najveći problem upravo u tome što ovo više nije pitanje samo jednog koncerta, jednog pozdrava ili jednog izvođača. Ovo je pitanje stanja hrvatske države.

Država ne propada samo kada ljudi odlaze ili kada gospodarstvo zaostaje. Država počinje propadati onda kada izgubi osjećaj za razliku između dobra i zla, između žrtve i provokacije, između poštovanja i poniženja. Propada onda kada institucije više ne štite vrijednosti na kojima počiva Ustav Republike Hrvatske, nego ih prilagođavaju političkim interesima onih koji su na vlasti.

To je upravo ono na što godinama upozoravam. Vlast koja zbog vlastitog političkog opstanka tolerira relativizaciju ekstremizma, povijesni revizionizam i sve češće prelazak ustavnih vrijednosnih granica ne šteti samo političkoj kulturi. Ona slabi same temelje države.

Kada nema odgovora na korupciju, iseljavanje mladih, rast životnih troškova, nedostatak stanova, urušavanje javnih službi i nepovjerenje građana u institucije, najlakše je proizvoditi podjele i nuditi sukobe oko prošlosti. Ali narod ne jača mržnjom. Mržnja ga iznutra razara.

Hrvatska nije nastala na poraženim ideologijama. Nastala je na antifašističkoj borbi, na pobjedi u Domovinskom ratu i na Ustavu Republike Hrvatske. Upravo zato nitko nema pravo prisvajati domoljublje niti ga koristiti kao pokriće za vrijeđanje žrtava ili potkopavanje demokratskih vrijednosti.

Ali danas se više ne radi samo o ideologiji. Radi se o ljudskosti.

Ako prešutimo skrnavljenje mjesta na kojima su ljudi izgubili živote u borbi protiv fašizma i nacizma, sutra ćemo prešutjeti i gaženje vrijednosti na kojima počiva naša država. Šutnja nikada nije neutralna. Ona je pristanak na pomicanje granica prihvatljivoga.

Ovo nije pitanje ljevice ni desnice. Ovo je pitanje civilizacijskog minimuma, poštovanja prema žrtvama i odgovornosti prema budućim generacijama.

Svatko tko se bavi politikom, tko je prisegnuo na Ustav Republike Hrvatske i poziva se na demokratske vrijednosti, nema pravo šutjeti. Jer postoje trenuci kada politika prestaje biti pitanje ideologije i postaje pitanje ljudskosti.