Sjećanje na hrvatskog heroja: Meš, sad letiš kako te volja...

Prije točno 25 godina, 21. travnja 1995. godine, prilikom vježbe na vojnom poligonu Gašinci u padu MIG-a 21 poginuo je dragovoljac Domovinskog rata i pilot Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Zlatko Mejaški. Na pogibiju ovog heroja rođenog 1958. godine, samo nekoliko dana prije Bljeksa i stradanja još jednog legendarnog pilota Rudolfa Perešina, sada je, četvrt stoljeća kasnije, u emotivnom tekstu što ga ovdje u cijelosti prenosimo podsjetio njihov suborac i hrvatski pilot Ivan Selak:

Acta, non verba ( dijela, ne riječi) takav je bio moj kolega, prijatelj, Spartanac, hrvatski vitez Mejaški Zlatko. Nije važno koliko vas ima s druge strane (neprijatelja), kao i spartancima važno mu je bilo gdje se oni nalaze. Takav je bio kad je branio kalašnjikovom svoj Barilović, prilaze Karlovcu, bez namjere da napusti položaj, da spasi živu glavu.

Sa nekima od tih ljudi i sa tom pričom osobno me on upoznao, svi su je potvrdili, neki su živi, mnogih više nema. Kao i Meša. Netko reče “bolje umrijeti na nogama nego hodati na koljenima”- takav je bio i on. I sad ga vidim kad pišem o njemu. Pilot. Pilot borbenog aviona, pilot jednosjeda mig-21. To su vam čudni ljudi, teški individualci, svjesni da uvijek i najviše ovise samo o sebi. Svjestan da samo o svojim postupcima, reakcijama, umješnosti, sposobnosti u svođenju nemogućeg u moguće ovisi njihov život, njihova mogućnost preživljavanja. U ratu naročito. Kad takav čovjek ima stav o nečemu, onda moraš iznijeti gomilu argumenata da takav čovjek uopće započne razmišljati o promjeni svog stava.

Kod takvih bivši mirnodopski “podvizi”, predstave, priče, lažna obećanja, junačenja bez pokrića ne prolaze. Tko, što i kakav si pokaži u i sa avionom, a lovačke priče prepusti birtijašima, onima koji su uvijek u akciju htijeli kad je završena. Onaj čuveni motto tih junaka koji su kasnije oblačili (jer vedriti nisu znali) bio je: “Bolje je biti dolje, a misliti da si gore, nego biti gore, a željeti da si dolje.”
Stara izreka “Hic Rhodus, hic salta” -ovdje (sada) Rodos, ovdje (sada) skoči, značenje čije je-pokaži sada, pokaži ovdje što znaš, što umiješ i što se usudiš... dodao bih -ili šuti za sva vremena. I Meš je pokazao. Pokazao je to i na današnji dan prije 25 godina. Poletjela su dva jednosjeda, u prvom je bio Batarile (pilot Marijan Batarilović, preminuo 2011. godine, op. ur), u drugom Meš. Ne, let nije bio rutinski. Nije to bilo let do poligona Gašinci onako ležerno, za nas je svaki let bio “na rubu”, jer tako se spremaš za rat, za slijedeću akciju za koju smo znali da je na vratima. Tako lete oni koji se usuđuju, oni koji će pobjediti.

To razumiju svi koji su se usudili i sjeli u realnim uvjetima, u ratu. Koji su shvatili da preživljavanje u ratu ovisi o tome koliko si se u miru približio ratnim uvjetima, koliko si blizu svojoj granici i granici aviona. Znam da to nije shvatljivo onim hrabrim ”nakon akcijašima”, ali to je tako, to je bio posao borbenih pilota u Domovinskom ratu. To je bio posao Meša. To je bio i posao Batarileta. Danas ni on nije sa nama. Desetinka sekunde je ono što dijeli ovaj život od odlaska u vječnost.

Ta desetinka je odlučila da se na današnji dan prije 25 godina u vrijeme kada ovo pišem Meš preseli u vječnost. Slika miga kako leti iznad snježne ravnice je slika aviona u kojem je sjedio i upravljao Meš, a koju sam kao pratilac napravio početkom 1995. godine. Nedugo nakon ....Meš je otišao. Hrvatski viteže počivaj u miru ili leti nebesima, kako te volja....

Ivan Selak je i ranije sličnim objavama o obljetnici smrti podsjetio na tog izuzetnog čovjeka.

Tako je 2018. napisao:

Nije letio do 93., dok nismo nabavili avione, imao je prekid od gotovo četiri godine jer njegov zadnji let bio je u Bihaću... Sjećam se, zima 89./90., letimo noću, aerodrom Željava, više od pola metra snijega, hladno je, Meš na slijetanju dodiruje predpolje 60 metara prije praga piste, udar je strahovit, dijelovi kotača ostaju na pisti, a avion završava u dubokome snijegu 600 metara od praga i 60 metara pored piste, nema eksplozije, nema prevrtanja, snijeg u usisniku zabetoniran, pilot koji je tu noć bio na startnoj nije skužio da se čovjek rasuo, da je avion uništen, slijećemo još trojica nakon njega na istu pistu punu ostataka Mešova aviona, i nitko ništa nije zakačio, što ti je sudbina!

Parkiramo avione, a Meša nema, dovozi ga kolega koji je bio na startu i koji se vraćao pistom nazad, Meš ga je stopirao, ovaj u šoku... Koliko je volio taj avion, rekao mi je još na stajanci:

"Kad sam vidio što je ostalo od aviona, da sam imao pištolj, ubio bih se"...

I sjeo je ponovno 93. i ja sam bio za to, trebali su nam takvi jer bilo nas je malo, bio je svjestan da puno više može za ovu zemlju uraditi avionom, dao je sve od sebe, ponovno je bio najbolji u poznavanju ZTUP-a, od svih nas garant najviše...