Moj Vukovar se stvarno dignuo, kad sam se vratila nisam mogla prepoznati ulice koliko su bile srušene. Grad je sad možda i ljepši nego prije rata, lijepo je živjeti u Vukovaru, kaže sestra Smilja Petričević
DAN SJEĆANJA
Sjećanje sestre iz vukovarske bolnice: 'Nisam se dala. Ja sam se kao feniks digla iz pepela...'
- Sjećanja su još uvijek živa. Emocije se ovih dana vraćaju. Proživljavamo jedan dio 1991. godine, ali život ide. Nitko od nas nije vjerovao da će ovako završiti. U bolnicu sam došla krajem kolovoza, samo sam jednom išla doma, cijelo sam vrijeme bila ondje, do 20. studenog kad nas je Veselin Šljivančanin skupio u gipsaonu. Rekao je da nam neće ništa nedostajati, da je Vukovar konačno oslobođen i da možemo ići kud želimo. Ako se odlučimo za Hrvatsku da nam neće nedostajati dlaka s glave, ali za glavu nije garantirao - prisjetila se za N1 medicinska sestra iz Vukovarske bolnice Smilja Petričević.
Opisala je trenutke koje je provela u bolnici za vrijeme opsade grada.
- Dok smo bili ondje, on je naše ranjenike autobusima odvodio na Ovčaru. Ova tri mjeseca što sam bila u Vukovaru, predstavila su veliki emotivni naboj. Ja sam vozila peglicu u to doba, natankanu do kraja. Govorila sam svima im da ću ih sve odvesti doma, ali drugi i život su odlučili drugačije - prisjetila se ona.
- Pomagali smo svima, i dvojica vojnika koji su nas napadali su dobili svu potrebnu medicinsku njegu i skrb. Nije se gledalo je li netko Hrvat, Srbin, Mađar, Čeh, Poljak. Nije se gledalo na to - dodala je.
Kaže kako je nezamislivo bilo raditi u uvjetima bez vode, ali vatrogasci su im davali po pola litre vode za piće i kupanje, dok su lijekove dobivali avionima.
- Snalazili smo se, ipak je malo pomoći došlo sa strane. Tu je bilo i mnogo djece. Sestre koje su radile su dovele svoje obitelji ovdje. Rađala su se djeca, dvije časne sestre su vodile brigu o djeci. Život se odvijao i u ta tri mjeseca, makar u krugu bolnice - prisjeća se sestra Smilja.
- Naravno da se sjećam i Siniše Glavaševića, on je bio moj školski kolega. Dolazio je u bolnicu, slao je izvještaje, nažalost s mnogim drugima je odveden na Ovčaru. U Vukovar sam se vratila 2000. godine. Bila sam u progonstvu u Zagrebu gdje sam završila i fakultet. Nisam se dala, ja sam vam kao Feniks. Iz pepela sam se digla - rekla je.
- Moj Vukovar se stvarno dignuo, kad sam se vratila nisam mogla prepoznati ulice koliko su bile srušene. Grad je sad možda i ljepši nego prije rata, lijepo je živjeti u Vukovaru - poručila je ona.
Zorica Gregurić bila je medicinska sestra u Vukovarskoj ratnoj bolnici. Imala je samo 23 godine.
- Radili smo sve. Nije bilo lijekova ni krvnih derivata. U onim neljudskim uvjetima u kojima smo radili ne bi mogli pomoći ljudima da nije bilo i tog nemedinskog osobolja u bolnici, i zato velika zahvala tehničarima, kuharicama, čistačicama. U Vukovarskoj bolnici je zbrinuto oko 4000 ranjenika i izvedeno nešto manje od 3000 operativnih zahvata, rekla je Gregurić za HRT.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
