'Slatke laži' su gore od knjige M. Holy, to je 'guilty pleasure'

Šta se čovjeku treba dogoditi u životu, dok na kiosku kupuje pivo, šampon ili bon za mobitel, da se odluči kupiti ovaj proizvod koji izvana nalikuje na nešto poput knjige? Vjerojatno vas je prethodno žena iznervirala, zaboravili ste uzeti terapiju, ili vam naprosto treba nešto ispod glave dok se sunčate na plaži, pa vam se to učini kao dobra ideja.

Same korice najavljuju o kakvom jeftinom proizvodu je riječ, i dok se tješite da ne može biti gore od knjige Mirele Holy, već nakon nekoliko redaka shvaćate da je nemoguće postalo moguće.

Iako čitanje ove kolekcije jeftinih i sočnih tračeva ubija moždane stanice jednako efikasno kao kemoterapija stanice tumora, mi ipak želimo čitati dalje. Predoziranje književnim junkom od kojeg se čovjek mora izrigati, stvara neopisivo zadovoljstvo, kao kod bulimičara. Ono što Englezi nazivaju 'guilty pleasure', kad nešto voliš, ali se sramiš u javnosti to priznati. Zato je najbolje ovakve knjige, ako ih čitamo na plaži, sakriti u korice nekog tabloida ili modnog magazina. 

Iako postoji opasnost da oglupite od ovog izuzetno lošeg teksta, zadovoljit ćete vaše najsirovije strasti za jeftinim tračom dok se vaš mozak može istinski odmarati.

Autor je vjerojatno čitao Dostojevskog i vodi se idejom da čovjek ima potrebu za samokažnjavanjem koja je jača od razuma. Kao kad ste u lošoj vezi i znate da gubite vrijeme, ali nikad vam nije dosta i stalno tražite još.

Ako se ova knjiga po ičemu može istaknuti, onda može kao najgora knjiga godine.