Slijepoj supruzi svaki dan čita 24sata: 'Volimo raspravljati o svemu, a najviše o politici'

Sve do tog dana živjela sam normalni život, sretan život. Voljela sam raditi svoj posao, biti majka dvoje djece, supruga... No, onda... Samo nekoliko dana nakon mog 50. rođendana, davne 2003. godine, nakon uobičajenog sistematskog pregleda, doktor mi je rekao da idem obaviti i oftalmološki pregled. Ni slutila nisam da će mi dijagnosticirati takvu bolest, govori nam Marija Tovornik (68) iz Zagreba.

Oči su joj se već napunile suzama, jedva je mogla izgovarati riječi. Najteže joj se prisjetiti tog dana  i posjeta oftalmologu nakon čega više ništa nije bilo isto.

POGLEDAJTE VIDEO: Slijepoj supruzi svaki dan čita novine

Pokretanje videa...

02:03

Marija i Zorislav | Video: 24sata/pixsell

- To mi je bio najteži dan u životu... Kada mi je pregledao oči, i on se skamenio. Odmaknuo se od mene i počeo izgovarati dijagnozu. Retinitis pigmentosa. Neizlječiva, progresivna bolest mrežnice koja postupno dovodi do potpunog gubitka vida - priča Marija skidajući teške naočale s ogromnim staklima napravljene posebno za nju kako bi obrisala suze koje joj teku niz lice.

Ni takve naočale joj, nažalost, više ne pomažu. Unazad dvije godine Marija vidi tek poneke obrise. Punih 18 godina živjela je potpuno svjesna da će starost dočekati slijepa, a svakim novim danom njene oči vidjele su sve manje. Ne postoje ni terapije ni operacije koje bi uspjele barem još malo odagnati posljedice takve bolesti. 

- Doktor s Rebra mi je rekao da mi je utjeha ta što nikad neću ostati u mraku, da imam dosta godina i da je to takva bolest koja će ići polako. I sad dođete u tu situaciju da niste pali pa oslijepili, nego jednostavno morate čekati - priča nam. I tako je sve krenulo. Sve slabije je vidjela slova, a sve teže je bivalo gledati televiziju ili raditi na računalu. Morala je dati otkaz i otići u preranu, invalidsku mirovinu.

Nedugo nakon nje, u mirovinu je otišao i njen suprug Zorislav (71). Naprosto ju nije mogao ostaviti samu, htio je učiniti sve kako bi njegovoj Mariji bilo lakše. Zorislav je šutke sjedio pored nje, pomno slušajući njene riječi dok je pričala s nama. S godinama je postao njena desna ruka, iako se ona još uvijek trudi normalno raditi sve kućanske poslove, jasno je da ne može sama. 

- Bilo mi je strašno žao... Zapravo me u cijeloj toj situaciji najviše izvukla moja supruga. Ona je to prihvatila, objasnila sve i rekla da joj pokušamo pomoći i olakšati. Mi se od tada pa sve do danas trudimo to napraviti. Nekad uspijemo, neki put malo zabrljamo - kaže nam Zorislav pa nastavlja pričati o Mariji, njegovom heroju.

- Ona je osoba koja nema nikakve posebne zahtjeve i nikad ih nije imala. Ona je osoba koja ne traži puno, a uvijek puno daje. Tješila nas je kako bi lakše podnijeli sve, a ja nikad nisam imao problema prihvatiti situaciju. Prilagođavamo se pa koliko uspijemo, uspijemo. Imamo svoje šetnjice, priče. Volimo puno razgovarati, poslušati neku dobru glazbu i čitati. Obožavamo čitati vijesti pa nakon toga raspravljati. Iako se ponekad ne slažemo oko nekih stvari jer svatko ima svoje mišljenje, znamo se malo i posvaditi. Ali kažem, ona je na neki način spasila mene -  priča nam njen suprug, dok se Marija u pozadini osmjehivala. I nakon 34 godine braka, ljubav je tu kao i prvog dana. 

S godinama, prilagodili su život njenom stanju, Zorislav je Mariji čak napravio i maleni vrt iza zgrade koji je silno željela. Postavio je kamene pločice koji joj ukazuje kojim putevima šetati, a da se ne ozlijedi. Plastičnim tanjurićima ogradio je krugove s cvijećem kako bi Marija sa štapom mogla 'kucnuti' o njih i ne ugaziti u zasađene biljke. Zaista je na sve mislio. Njihov stan u prizemlju prilagođen je na način kako bi se Marija mogla što bolje mogla orijentirati. Još uvijek može vidjeti poneke obrise pa joj kontrasti boja koje jedva razaznaje pomažu u tome. U dječjoj sobi, kako ju zovu, imaju računala i tablete gdje dnevno provode sate čitajući vijesti i raspravljajući o politici, koju Marija posebno voli. 

- On meni čita svaki dan, a ja slušam. Jednostavno sam si u tim trenucima morala odrediti čime ću se baviti. Ne mogu gledati sapunice, filmove i dokumentarce, ne mogu gledati ništa, ali zato mogu slušati radio, televiziju... I tako je sve krenulo. Jednostavno, ti kad više ne vidiš, čuješ, posebno čuješ i svaka riječ ti dođe poput najslađe lubenice. Svako jutro imamo svoj mali ritual, kad pijemo kavu, on vrti po tabletu i priča mi što se danas događa u svijetu - kaže nam Marija pa dodaje da su joj vijesti jedini 'prozor u svijet' jer rijetko gdje ide, a ipak želi znati sve što se događa. 

- Kad mu kažem da danas nije nešto pročitao, on zbunjeno pita kako znam da nije. A ja mu kažem da sam čula na televiziji. Tako da, ne može mi fulirati - kaže Marija u šali i dodaje da joj suprug s posebnom pažnjom mora čitati kolumne naših novinara poput Borisa Rašete, a pogotovo Tomislava Klauškog, čiji je Marija osobiti 'fan'. Suprugovo čitanje joj pomaže pogotovo navečer. Kako stan stalno mora biti svijetao zbog Marijine lakše orijentacije, navečer pred spavanje, kaže nam da joj se od toliko svijetla oči ne mogu ugasiti. 

- Prije spavanja se dogodi da mi sve bude bijelo, onda me on povede sa sobom i čita mi prije spavanja, nekad i satima. Bude mi lakše, sva ta bjelina mi se s vremenom smiri i konačno mogu zaspati. Ima dana kada bude tako, ima i dana kad sve bude tamno - kaže nam. 

Osim dnevnih rituala čitanja, posebno ih vesele njihovi unuci, zbog kojih su se, kažu, pomladili barem 10 godina. 

- Oni su me spasili u najtežem periodu mog života. Starijoj unučici sam još i uspjela vidjeti lice, no mlađem nisam nikada... To mi je teško palo. No, sve se danas vrti oko njih. Ja pjevam, plešem i igram se s njima, a dida je zadužen za park, presvlačenje i ostalo što ja ne mogu. Unučica je već malo svjesna da baka ne vidi, no unuk je još premali da bi shvatio - kaže nam Marija.