News

Komentari 33
KOKAINSKI RULET SMRTI

Slovenski bračni par držao je javnu kuću, dolazili su u Zagreb na svingerske orgije s kokainom

Donosimo vam feljton u tri nastavka iz nove hit knjige u kojem otkrivamo kako i tko kokain krijumčari u zemlju, kako su 'mule' preživjele pakao južnoameričkih zatvora te kako su zbog kokaina padale glave...

Cijena grama kokaina na malo već je petnaestak godina ista, a čistoća nikad bolja. No krajnji konzumenti znaju dobiti “robu“ razrijeđenu puderima, punilima, tabletama...

- Uglavnom nazoveš dilera i s njim se dogovoriš oko preuzimanja no kako je danas policija puno bolje tehnički i informatički opremljena svi su dosta oprezni. U svakom kvartu u Zagrebu postoji barem tri-četiri dilera. A u svakom malo većem kvartu postoji jedan ili dva glavna i tri –četiri manja dilera. U svakom jačem kafiću, kad se u toaletu vidi limić ili pločica na umivaoniku, to ne služi za ostavljanje mobitela kako mnogi misle, već je to pločica za povući, za bijelo - pojašnjava nam čovjek koji se desetljećima kreće u krim miljeu.

Kvaliteta kokaina danas puno slabija

- To ne znači uvijek da gazda ima neke veze s drogom, ili da je on prodaje, već može značiti da ima takvu klijentelu i da iz respekta prema njima to mora imati - pojašnjava sugovornik. No iako je posljednjih godina svijet pogodila eksplozija proizvodnje kokaina i iako je, prema izvješću Europskog nadzornog centra za drogu i ovisnost (EMCDDA) kokain posljednjih godina nikad čišći, naš sugovornik tvrdi da to baš i nije slučaj:

- Kvaliteta kokaina je puno slabija danas nego što je bila 1990-ih. Prije je postojao kodeks da bi se roba dostavljala u papirnatim paketićima i prije kupoprodaje bi uzeo malo na prst i probao robu. Sada se droga pakira u najlon i tek kad ga otvoriš znaš što si kupio, a danas se miješa svašta. To više nije to - zaključuje naš sugovornik koji je 1990-ih trošio i više grama tijekom večeri.

Tijekom 1990-ih u Zagrebu se točno znalo odakle dolazi dobra roba, tko donosi dobru robu i gdje se nalazi s tim ljudima. Kad bi se kokain kupio onda bi se prepakiravao i trošio po stanovima, a u njima je bilo svega .

- Kada bi se došlo u stan s 20-30 grama kokaina nazvali bi se prijatelji i komadi i počelo bi se partijati. Te su zabave znale potrajati od 12 do 18 sati. Četiri-pet cura uvijek je bilo s nama i uvijek je bilo dobro i onda, poslije, tableta i spavanje. Gram se prodavao po 150 njemačkih maraka, a na veliko je išao po 100 maraka s tim da se na veliko računalo od 20 grama na više (op.a . primjerice 1997. godine prosječna plaća bila je oko 660 njemačkih maraka što znači da si je prosječni građanin mogao kupiti četiri – pet grama kokaina mjesečno). No ako je roba bila lošije kvalitete mogla se kupiti i za 120 maraka po gramu. Još tijekom Domovinskog rata, a pogotovo poslije njega, robe je bilo posvuda.

Nije bilo kafića ili renomirane diskoteke da vlasnik, nakon zatvaranja, nije na tacnu stavio hrpicu kako bi počastio. Svaki jači kafić imao je ekipu, njih sedam-osam, koji bi se tamo okupili. Počelo bi se cugati i tu i tamo bi se povukla lajna pa bi kroz noć otišlo sedam-osam grama. Kad bi se lokal zatvorio išlo bi se kod nekoga u stan i nastavilo. Tu su bili vlasnici kafića i diskoteka, ugostiteljski poduzetnici, kamatari, prevaranti, optuženici za gospodarski kriminal, pjevači, poslovni ljudi pa i vlasnici ribarnica. Zanimljivo je da na njima nikada nisu bili poznati košarkaši, rukometaši, tenisači, nego uvijek poznati nogometaši - prisjetio se vinovnik razuzdanih tuluma.

Provodi sa kokainom, buteljama, Chivasom, Martelom...

Uz te zabave uvijek je išao i seks. Naime, kokainu se okreću ljudi, kažu psihijatri, koji u svojoj psihologiji priželjkuju brzu nagradu.To je nagrada kojom se izaziva dopaminski sustav – zadovoljavanje primarnih nagona. Ubrzo nakon uzimanja kokaina čovjek postane euforičan. Sklon je izljevima oduševljenja, brzoj vožnji auta, nesputanom seksu...

- Tijekom sredine 1990-ih u Zagrebu i okolici bilo je sedam-osam klasičnih javnih kuća. U Sesvetama Intim bar, Kula u Dubravi, dvije su bile u Odri, jedna u Novom Zagrebu, jedna na Knežiji... U njima se moralo imati kokaina zbog gostiju. A dolazili su i policijski inspektori, specijalci, vojni zapovjednici pa bi u javnim kućama , pored ostaloga, i šmrkali kokain sa svodnicima, dilerima, kriminalcima...Bilo je tu svega. Bračni par svingera iz Slovenije, koji su u Deželi imali javnu kuću i u njoj održavali svingerske zabave, znao je dolaziti na provode u Zagreb. Oni su, jedno godinu dana, bili na gotovo svim zatvorenim svingerskim zabavama po noćnim klubovima u gradu. Žena je sa sobom kasnije dovela prijateljicu pa su se priključile i neke naše cure. Bili su to provodi s kokainom, šampanjcima, buteljama, Chivasom, Martelom... To je znalo potrajati devet- deset sati. Kako se taj bračni par iznenada pojavio u Zagrebu tako je iznenada i nestao - prisjetio se sugovornik.

Najbolji kokain 90-ih stizao iz Hercegovine

Tjednik Nacional je u tekstu „Kokain preplavio Hrvatsku“ objavljenom u broj 446 naveo i neke od klubova u kojima su se odvijali kokainski tulumi. U prvoj polovici 90-ih održavali se u kafićima Tomato u Tkalčićevoj, Tingl Tangl i Champagneriji u Mesničkoj, Papagaju i Fanaticu na Ribnjaku ili pak Thaliji u Gajevoj. Uz nekolicinu diskoklubova ti su kafići sredinom 90-ih bili glavna sastajališta gradske mladeži i studenata iz imućnih obitelji. Akter većine diskretnih kokainskih zabava iz sredine 1990-ih za Nacional je potvrdio da su manekenke, koje su tih godina napravile međunarodnu karijeru, afirmirale konzumaciju kokaina kao urbani trend u Zagrebu.

- Zbog kokaina tada nije bilo velikih sukoba i obračuna, pogotovo na višoj razini. No na nižoj je znalo biti obračuna pogotovo kad bi se dileri navukli na bijelo pa bi išli s nečim miješati robu i uvaljivati je dalje kako bi se na brzinu obogatili. No ona viša razina dilera, respektabilnija, je uvijek imala dobru robu. Bilo je pokušaja ubacivanja policije no svaka ekipa u Zagrebu je bilo dovoljno pametna i dovoljno oprezna, pa se to gotovo nikad nije dogodilo. Probilo se jedino kad je netko drukao no onda se znalo kako će završiti- kaže nam čovjek koji se 1990-ih kretao u krim miljeu. Količine droge ovisile su o društvu kojem je išlo.

- Jače ekipe su uzimale po pola kilograma, a slabije po 100 - 150 grama. Roba je velikim dijelom dolazila iz Hercegovine, uglavnom su je dostavljali Tutini ljudi. (op.a Mladen Naletilić Tuta bio je gospodar rata u zapadnom dijelu Hercegovine koji je zbog ratnih zločina osuđen na Haškom sudu, a poslije i na Županijskom sudu u Zagrebu). Jedan dio stizao je iz Rijeke, a dobar dio iz Nizozemske. Najbolji kokain je bio onaj koji je stizao iz Hercegovine. Po robu se u Rijeku išlo s autima ili motorima. Ako se išlo s automobilom, išlo se s još jednim ili dva u pratnji. Uvijek se pazilo da sve bude u redu. Da se ne privlači pozornost, da sve na autu bude ispravno, da se ima trokut, da vozač bude vezan...

Uglavnom su išli muž i žena, cura i dečko, jako rijetko dvojica muškaraca, osim kad je naglo ostalo malo robe. U pravilu bi ispred auta s robom išao neki koji bi privlačio pozornost policije na sebe. Vozio bi brzo s neispravnim auspuhom i gotovo bi ga svaka ophodnja zaustavila, a auto s robom bi mirno prošao – opisuje naš sugovornik kako se nabavljala droga 1990-ih.

Policija je tada po sanitarnim čvorovima lokala uzimala briseve kako bi vidjela gdje se sve troši kokain.

- Konobari su često bili posrednici. Pokažeš nos i pitaju te koliko trebaš, gram - dva. Toga je bilo posvuda, samo na Kaptolu, koji je nedaleko od Hrvatskog sabora, bilo je pet lokala u kojima se mogao nabaviti kokain- tvrdi čovjek koji se godinama bori protiv ovisnosti o drogama.

Kraj prvog dijela...

*Knjiga Vilima Cvoka i Hajrudina Merdanovića ‘Hrvatska u kokainskom ruletu smrti’ može se kupiti na kioscima i u knjižarama po cijeni od 99 kuna.

 

Najčitaniji članci