Slučaj(ne) ulice

Sredinom 1990-ih u Zagrebu je objavljen leksikon naslovljen “Tko je tko u NDH”. U izradi leksikona sudjelovali su stručnjaci koji su od 1945. do 1991. djelovali u Hrvatskoj, kao i oni koji su u tom periodu djelovali u emigraciji. Na popisu suradnika našlo se tako i ime Srećka Pšeničnika, člana ustaškog pokreta i djelatnika ministarstva vanjskih poslova NDH, člana a zatim i predsjednika Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, stranke koju je u Argentini osnovao Ante Pavelić, a poslije i glavnog urednika časopisa NDH. Pšeničnik je ujedno bio Pavelićev zet. Na početku leksikona uredništvo je pojasnilo da je prvotni cilj bio izraditi “informativni priručnik s najnužnijim podacima o osobama iz političkog, vojnog i policijskog aparata Nezavisne Države Hrvatske”, ali da je prevladalo mišljenje kako treba izraditi širi popis imena kojim će se obuhvatiti osobe “koje su stvarale tu državu, njome upravljale i za nju ratovale, te istaknute osobe iz kulture, umjetnosti, znanosti, crkvenog života, gospodarstva, športa, tj. cjelokupnoga javnog života”. Među mnogobrojnim imenima, koja su prema mišljenju uredništva zadovoljila prethodno spomenute kriterije, u leksikonu se našlo i ime Vladimira Arka. O njemu, između ostalog, piše da je “Od 1941.-45. opskrbljivao i njemačku, talijansku i hrvatsku vojsku svojim proizvodima”. Pod ovim “hrvatska vojska” misli se, naravno, na vojsku NDH, ne na partizane. Po Vladimiru Arku zagrebačka vlast na čelu s HDZ-om sredinom 1990-ih imenovala je jednu ulicu, a upravo citirani navod bio je povod aktualnim vlastima glavnoga grada da pokrenu proces preimenovanja spomenute ulice. Takvu sudbinu namijenili su još nekolicini ulica imenovanih po pojedincima koji su na različite načine podržavali ustaški režim i NDH. Primjerice, onoj nazvanoj po proustaški orijentiranom sarajevskom nadbiskupu Šariću, koji je pisao hvalospjeve Anti Paveliću i NDH, ili Filipu Lukasu, promotoru hrvatske inačice fašizma poznatom po antisemitskim i rasističkim teorijama prije i tijekom rata te političkom emigrantu punom razumijevanja za ustaštvo nakon rata.

Na vijest o preimenovanju oglasila se obitelj Vladimira Arka zbog “monstruozne klevete” jer ga proglašavaju pripadnikom ustaškog pokreta i dužnosnikom NDH. Takav navod vjerojatno bi i bio (monstruozna) kleveta, ali u inicijativi za promjenu imena ulice tog navoda nema. Naime, za Arka stoji samo onaj citat iz spomenutog leksikona. Kako bi preimenovanje dodatno naglasili kao nelogičan čin, iz obitelji upozoravaju da je Vladimir Arko “radi otpora nacističkom i ustaškom režimu robijao u zatvoru od 22. studenog 1943. do 6. svibnja 1945.”. Činjenica da je robijao je točna. Ali dostupna dokumentacija ničim ne upućuje na to da je robijao zbog otpora ustaškom i nacističkom režimu nego zbog, kako sam Arko u jednoj izjavi kaže, “gospodarskih prestupaka”. Konkretno, Arko nije poštovao pravila poslovanja na kojima su inzistirali Nijemci nego je svojim proizvodima trgovao onako kako je on mislio da je najbolje za njegovu firmu. Nakon rata nove vlasti su ispitivale Arka zbog suradnje s okupatorom. Nije to bilo neobično u tadašnjoj Europi. Mnogi su primjeri industrijalaca u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i u drugim zemljama koje su bile pod kontrolom nacista i fašista, a kojima se nakon rata sudilo zbog različitih oblika suradnje s (pro)fašističkim režimima. Nisu pritom morali biti fašisti, nacisti ili politički dužnosnici. Kakva bi bila sudbina Vladimira Arka u novoj državi, ne znamo jer je prilikom uhićenja odlučio ispiti cijankalij. Prema riječima članova obitelji, zato što nije htio ponovno u zatvor.

Vladimir Arko nije bio ustaša niti dužnosnik NDH. Ali biti ustaša nije jedini razlog zbog kojeg se po nekome ne bi trebala zvati neka ulica. Kao što niti sam čin isljeđivanja nečije (istaknute) uloge u gospodarskom životu NDH i (navodne) kolaboracije s ustaškim režimom ne bi trebao biti dovoljan razlog da se po nekome nazove ulica. Naposljetku, zaslužuje li Vladimir Arko da se po njemu zove ulica, odlučit će demokratski izabrani predstavnici u Skupštini Grada Zagreba. Svaka argumentirana rasprava na tu temu dobrodošla je i nužna. Rasprava na kakvu predstavnici vlasti 1990-ih nisu ni pomišljali kad su preimenovali ulice nazvane po hrabrim djevojkama i mladićima koji su, boreći se protiv fašizma, nacizma i ustaštva tijekom Drugog svjetskog rata izgubili život. Da stvar bude gora, takva rasprava nije bila poželjna u državi koja je u ustav stavila antifašističko nasljeđe nasuprot ustaškom i koja je dan osnivanja prvog partizanskog antifašističkog odreda proglasila državnim praznikom. U kojoj je jedan partizan i antifašist mogao biti predsjednik države, ali se po njegovim suborcima nisu mogle zvati ulice.

P.s.

Ako ste se pitali kome je te 1993. oduzeta ulica da bi ju dobio Vladimir Arko odgovor je vrlo zanimljiv, i simptomatičan. U odluci piše ovako: “Ulica Posavskog partizanskog odreda preimenuje se u spomen na privrednika i hrvatskog rodoljuba Vladimira Arka”. Da, to je onaj odred koji je igrao jednu od ključnih uloga u oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945.