Smrt i mirogojski sprovod majke dvojice političkih emigranata, u kolovozu 2026.

U dan kad se raspuklo ljeto, u Zagrebu sahranjivali su majku dvojice političkih emigranata. Godina mogla je biti 1976, ili pola stoljeća kasnije. Ako je godina 1976, onda će se reći da njih dvojica nisu politički emigranti, nego da su pripadnici ekstremne neprijateljske emigracije, koji ubijaju, truju vodovode, narušavaju idilu naše socijalističke samoupravne domovine. Godina li je pola stoljeća kasnija, za njih dvojicu će se reći da nisu politički emigranti, nego da su bjegunci pred zakonom. Ako smo u prvoj godini, na mirogojskom sprovodu članovi su uže obitelji - uplakani treći brat, onaj koji nije emigrirao! - te nevelika skupina ljudi koji su se usudili doći na sprovod, jer su osobe od integriteta, jer tajno rade za Službu, jer nemaju što da izgube. I naravno, na tom sprovodu majke političkih emigranata u kolovozu 1976. i oni su koji javno rade sa Službu, nadziru, snimaju, bilježe…

Pola stoljeća kasnije, na istom ili vrlo sličnom sprovodu, ista je ona najuža obitelj - uplakani treći brat, onaj koji nije emigrirao! - te nevelika skupina ljudi koji su došli jer nemaju što da izgube, jer su u talu s režimom, ili su, u jednom ili dva slučaja, osobe od integriteta. Pripadnika Službe nema, jer njihov posao obavljaju nadzorne kamere, mediji, društvene mreže. Ali, zagrebemo li dublje ispod površine događaja, sve je kao i prije pola stoljeća. Slučajnog grobljanskog šetača, dobrog čovjeka ili anđela, nelagoda uhvati pred činjenicom da sinovi nisu materi mogli na sprovod. Građanin, pak, ambiciozniji u političkim promišljanjima, u glavi nabraja sve koji su na ovaj sprovod morali doći, a ipak ih, eto, nema. Udba iz 1976, mediji i društvene mreže iz 2026, na sve ovo gledaju kao na farsu. Nekad tajnu, danas javnu. Istina je, međutim, da sahrana nečije majke nikad nije farsa. Svašta jest, ali farsa nije.

No, pođimo najprije od kvalifikacija kojima se politički emigranti udaljavaju od sahrana svojih majki. Nisu oni ubojice i trovači, premda je istina da narušavaju idilu. Kao što nisu ni bjegunci od zakona, jer da jesu, ne bi taj zakon počeo važiti u jednom savršeno proizvoljnom trenutku. U vrijeme dok su braća, i to uglavnom javno, činili djela koja im se pripisuju, bili su personae gratissimae u srcu poluautokratskog ili autokratskog režima, jednako omiljeni među izvršnim i pravosudnim vlastima, a ni zakonodavne nisu im bile nesklone. I još nešto, za razliku od braće koja su iz zemlje prije pola stoljeća i više iz zemlje bježala ilegalno, njih su dvojica otišli u suorganizaciji tih istih vlasti.

storyeditor/2026-08-27/PXL_180826_156897639.jpg | Foto: MArko Prpić/PIXSELL

Prije pola stoljeća, naša građanska nelagoda nad sprovodom njihove majke ticala se dvaju elemenata u priči: već spomenutog pretjerivanja u kvalifikacijama njihovih osoba, ali i činjenice da je koješta od onog što su mislili, osjećali i govorili ti emigranti bilo ugrađeno i u naše mišljenje i stav. Samo što smo mi mudro šutjeli! Pola stoljeća kasnije, naša građanska nelagoda nad sprovodom njihove majke tiče se činjenice što mi znamo da bi se nad grobom Luce Mamić prije samo nekoliko godina našli Ivan Turudić, Kolinda Grabar Kitarović, barem pola Vrhovnog i Ustavnog suda, barem pola zastupničkog kluba vladajuće koalicije, te cjelokupna sportska, društvena, a bogme i kulturna elita u državi. Malo je vjerojatno i da bi nadbiskup Dražen izostao sa sprovoda. Sprovodu jedne dobre i požrtvovne hrvatske i hercegovačke majke naprosto bi došli svi oni koji su njezinim sinovima ponešto dugovali. U emocionalnom, moralnom, duhovnom, političkom, ali i u materijalnom smislu! Naš problem u tome je što nije došao nitko. A to što nije došao nitko, upravo je najbolji dokaz da braća Mamići nisu bjegunci pred zakonom, nego su politički emigranti. Jer da su bjegunci pred zakonom, onda bi svi pobrojani i još mnogi nepobrojani bili saučesnici u zlodjelima koja se braći Mamić stavljaju na teret.

Među ljudima koje mimo meni ionako nepoznate rodbine vidim na fotografijama s tog sprovoda samo su dvojica meni poznatih: odvjetnik Veljko Miljević i bivši nogometaš i bivši televizijski nogometni komentator, te svjedok na procesu Mamićima, Joško Jeličić. Obojica su, svaki na svoj način, tu zbog osobnih integriteta. Miljeviću je, naravno, mnogo lakše, jer on je advokat, a advokatima je i u polutotalitarnim i totalitarnim režimima, kao i u teško bolesnim društvima, dopušteno mnogo toga što nikome drugom dopušteno nije. U bolesnim društvima i totalitarnim režimima advokati prenose poruke s jedne na drugu stranu, i to u najdoslovnijem smislu riječi. Advokati su glasnici između svjetova koji se nikada više neće susresti, pa i između svijeta živih i svijeta mrtvih. Joško Jeličić tu je mnogo zanimljiviji: na sprovod je došao, premda mu to doista može naškoditi, i premda se već ozbiljno zamjerio glasonošama i podpiriteljima hajki i požara u kojima gore živi ljudi. Pritom, nikakve koristi on izvući ne može iz aktualnih funeralnih svečanosti. Došao je, valjda, zato što je morao. To moranje, međutim, baš morao je osjetiti svatko onaj kojemu su Zdravko Mamić i njegov brat u dvadesetak godina participiranja pri samim rhovima vlasti u Hrvatskoj, unutar formalnoga, a još više neformalnog režima vlasti, učinili neko dobro. A Mamić je, to svi znamo, mnogima činio mnoga dobra, i po tome je zapravo bio čuven. On je činio veliko zlo zajednici, veliko zlo činio je toj imaginarnoj i simboličkoj Hrvatskoj, koju je izvan svake sumnje volio - imaginarij nacije i domovine načinjen je uvijek i posvuda po mjeri mašte takvih ljudi - čineći odreda ljudima dobro. Zdravko Mamić to dobro je činio jer je znao da je cijena zla koje istodobno čini zajednici u svakom pogledu golema i strašna. Po prirodi svojoj, govore oni koji ga znaju, Mamić je kukavica, ali u njegovom je kukavištvu i odistinske moralnosti. Istina, onakve kakva je prirođena bolesnom društvu. Pomažući ljude, on ih je činio suodgovornim. Ili bi se moglo reći da ih je kompromitirao, ili čak da ih je trovao. Ali za razliku od čovjeka koji se napije vode iz otrovanog vodovoda, ljudi koji su u Hrvatskoj bili otrovani Mamićem saučesnici su zločina koji je nad njima počinjen. Čineći dobro ljudima, a zlo imaginarnoj i simboličkoj Hrvatskoj, te kršeći sve one zakone koji se u Hrvatskoj odnose na ljude koji su odveć slabi da bi im bilo dopušteno kršiti zakone, Zdravko Mamić istodobno je učinio veliku stvar za stvarnu i živu, uskim državnim granicama oklopljenu, Hrvatsku i za sve njezine građane: pokazao nam je tko smo, kakvi smo i koliko koštamo. Za ozdravljenje društva, ako želimo ozdraviti, učinio je više nego ijedan hrvatski političar, učenjak ili propovjednik.

A onda su se svi ti ljudi u dan kad se raspuklo ljeto, dok su mu sahranjivali majku, na čiji sprovod on nije mogao doći, posakrivali u mišje rupe. I čekali su da prođe, uvjereni da će doista i proći, da će biti zaboravljeno i neprimijećeno. Grobnica obitelji Mamić u prvom je grobljanskom redu, blizu glavnog ulaza na Mirogoj, odmah naspram arkada. Kupljena je za skupe novce od nekoga tko je u međuvremenu izgubio obiteljsko ime i čast, ili se naprosto iselio iz Hrvatske. Luce Mamić, ta dobra i požrtvovna mati hrvatskih i hercegovačkih sinova, počivat će na jednom od najistaknutijih i najvidljivijih mjesta našega smrtišta, gdje smrtuju do u vječnost (ili, ipak, ponešto kraće…) oni koji su u vremenu svojih života obilježili i usmjeravali zajednicu. Kada bi u smrti bilo svijesti, stara bi i dobra Hercegovka imala sve razloge da bude ponosna. Podigla je sinove koji su savršeno umjeli da svoje misli i osjećaje upjevaju s duhom hrvatske epohe u kojoj su djelovali, i koji su, ne šteteći pritom siromašnima i potrebitima, umjeli uvijek biti u aktivnom dosluhu i savezništvu s moći i moćnima. Iz plebejske i sirotinjske perspektive više jedna mati nije ni mogla ostvariti. A to što su, pred kraj njezina života, dvojica od trojice sinova pali u nemilost i što su ih dali na zao glas upravo oni kojima su pomagali, takvima neka je, iz majčinske perspektive govoreno, na dušu i na čast!